Kako se približava odluka o datumu novih parlamentarnih izbora, tako su svakog dana sve jasnije startne pozicije stranaka. HDZ, koji je do jučer izgledao da bi nakon Karamarkovog odlaska mogao doživjeti tešku krizu, možda i raskol ,te je danima djelovao dezorijentirano i potpuno grogirano, na kraju ide s jednim kandidatom, Andrejom Plenkovićem. Franjo Tuđman može se prestati okretati u grobu – HDZ ostaje široki narodni pokret koji pod svojim plaštom okuplja sve ideologije, čvrsta, ali moderna stranka desnog centra u kojoj svi vodeći ljudi imaju iste vizije i riješena je svih radikalizama te ima jedan ključni zajednički cilj, spriječiti povratak na vlast dosad najnesposobnijeg premijera u povijesti Hrvatske, Zorana Milanovića, koji doduše jest fakin, ali od kojega je HDZ jači.

Ok, ovo nismo rekli mi, ovo je citat Darka Milinovića, čovjeka koji je prikupio pet tisuća potpisa za kandidaturu, ali ih je odlučio baciti u smeće u korist jedinog i neprikosnovenog Andreja Plenkovića, deus ex machina koji će preko noći sustići deset posto razlike u odnosu na SDP i dovesti HDZ ponovo na vlast. Tako barem u HDZ-u misle, nakon što su prošli jedva jednotjednu katarzu od već zaboravljenog Tomislava Karamarka. U redu, nisu svi još odustali, barem u trenutku pisanja ovog teksta: Zlatko Hasanbegović još baca grah. No, evo, ako je još u dilemi, može čitati s usana Milijana Brkića: Zlatko, budi siguran da nećeš biti kandidat za predsjednika HDZ-a.

I nitko se ne treba bojati hoće li HDZ-ova desna baza odbaciti Plenkovića kao strano tijelo u svom organizmu – neće, jer se radi o poslušnoj vojsci koja je lojalna svakom »japi«. Tako je bilo za Tuđmana, pa Sanadera, pa Kosorice, pa Karamarka, a tako će biti i sada. Možda će jedino Hasanbegoviću biti teško odmah javno podržati Plenkovića, svi ostali to su već prelomili u sebi i od jučer su veći europejci od Angele Merkel.

S druge strane, SDP doista mirno može čekati izbore – pokušaji Zlatka Komadine da nastavi bacati rukavicu u lice šefu stranke Zoranu Milanoviću ovoga jednostavno ne impresioniraju. Župani neće biti na listi i točka, kratak je odgovor Iblera. Liste će biti iste kao 2015., pa ni tu problema neće biti, a i koalicija ostaje praktički ista, osim što bi savez Hrvatska raste sada mogao ponijeti naziv Narodna koalicija (Francek, požderi se). Pridružit će mu se i HSS: ponude SDP-a rastu te se HSS-u sad nudi ne samo tri, nego pet mjesta u Saboru. Stoga se čini da je Milanović uspio ne samo zadržati, već i povećati svoj koalicijski potencijal, a to će na ovim izborima biti presudno važno.

Ostaje još treća snaga – Most, i ako se Tihomir Orešković doista u izbornoj jedinici Zagreb pridruži Mostu, to bi i za njih mogao biti vjetar u leđa, bez obzira na sav kaos u kojem je funkcionirala donedavna Vlada. Dio javnosti Oreškovića percipira kao čovjeka koji se trudio pošteno raditi tehnomenadžerski posao, a Most kao snagu koja je ipak uspjela natjerati »mutnog« Karamarka na uzmak. Ma koliko se većina s tim ne bi složila, 12 posto u Hrvatskoj bi – to je bazen Mostovih birača trenutno, i to je, realno, golem broj. Na stranu to što Petrov novim pričama o rušenju Milanovića zapravo pokazuje da mu je i dalje HDZ bliži, birači to ne vide očima analitičara, dio njih i dalje vjeruje u Most.

Stoga, iako je nedoumica o izbornom nastupu stranaka sve manje, mogla bi nam se ponoviti 2015.