Dovodeći izbornu kampanju svojim dosjetkama namjerno do apsurda, iz vladajuće stranke finiš predizborne utrke dočekuju sloganom: »Glas za HDZ je glas za Tomislava Karamarka«. Na prvi pogled nelogično i kontradiktorno, ili samo smiješno, ovo je dokaz da će kampanja biti završena personalnim obračunom premijera s liderom oporbe i glavnom porukom da je upravo Karamarko najslabija karika HDZ-a u borbi za vlast.

Ne ulazeći u širu analizu svih aktera ovih izbora, a na žalost birača koji imaju slab izbor za alternativu ovoj Vladi koja se svojim potezima nije osobito proslavila, ta je poruka u velikoj mjeri točna: postoje barem dvije stvari zbog kojih je HDZ sa svojim kandidatom u stanovitom problemu i zašto je veoma teško vjerovati izjavama koje daje Karamarko. Prvo, on je 2012. kad je postao šef HDZ-a, tvrdio da ne planira biti premijer. A onda je negdje 2013. njegov današnji bliski suradnik Tomislav Čorić prvi put rekao da to i nije baš tako, da ga ne vidi nužno samo kao predsjednika Sabora, o čemu se dugo govorilo kao o poziciji koju za sebe Karamarko priželjkuje, već i kao predsjednika Vlade. Karamarko se onda neko vrijeme nećkao, pravio nevješt i izmotavao, da bi napokon krajem prošle godine – tek tad! – izjavio: »Nikad nisam rekao da bih htio biti nešto drugo nego predsjednik vlade, jer je to mjesto najveće odgovornosti«. Doduše, tom prigodom izjavio je i da će HDZ »formirati vladu eksperata, jer vlada stranačkih podobnika ništa ne može učiniti«, a već vidimo da je i to bio trik. Sad je jasno da će HDZ, osvoji li vlast, formirati striktno političku vladu (jer kako bi inače u njoj bilo mjesta za Josipu Rimac?!), a u HDZ-u se samo mogu nadati da je javnost zaboravila prve tvrdnje lidera oporbe o tome da uopće ne želi biti predsjednik Vlade.

I drugo, doista je mizerno da HDZ-ov pretendent na mjesto premijera kao jedno od prvih predizbornih poteza najavljuje štednju u vidu ukidanja – Ureda bivšeg predsjednika. U prijevodu – ureda Stipe Mesića, koji trenutno jedini uživa to pravo, s obzirom da je Ivo Josipović izabrao opciju da ostane profesor na fakultetu i u aktivnoj politici, barem zasad. Karamarko je, podsjetimo, 2000. bio šef Mesićeve kampanje i pritom je bio zapravo dosta uspješan jer je Mesić, s anketa koje su mu mjesec dana prije izbora davale dva posto podrške, sve preskočio i postao predsjednik.

Karamarko je kasnije objašnjavao razloge njihova razlaza, koji se svode na to da Mesić nikada nije bio za procesuiranje komunističkih zločina, a Karamarko jest. »Mene je napadao na način da ja zbog istraga zapravo napadam antifašizam kao i da želim izvesti reviziju povijesti«, objasnio je jednom šef oporbe govoreći o Mesiću. Sada vidimo da takva obrazloženja više služe kao predizborni poziv biračima HDZ-a za kampanju 2015. no činjenica je da će prvi potez koji je će Karamarko, prema vlastitim riječima, povući biti osveta svom bivšem šefu, kojeg će zapravo izbaciti iz ureda.

Lijepa preporuka za izbore – odricanje od vlastitih riječi i od ljudi s kojima je radio. U redu, već i prije smo iskusili kako se Karamarko odnosi prema ljudima – vidjeti pod Jadranka Kosor, no u HDZ-u bi možda dok im još nije kasno, trebali razmisliti da si nađu nekog drugog kandidata za premijera. Jer nije sigurno da on to uopće želi.