Zastave, naglasci o ljubavi prema domovini i skandiranje »Hrvatska, Hrvatska!« na subotnjem skupu SDP-a izazvalo je opće čuđenje na desnici, među lijevim biračima, a i kod izvanblokovskih gledalaca sa strane.

Koji je ovo bijes, zbunio se ne samo HDZ, uz pomisao da za ovo treba tražiti tantijeme, nego i kompletna javnost. Da šok bude veći, Hrvatsku je obišla i snimka načinjena točno u toj sekundi u kojoj je šef SDP-a, prije nego što će pozdraviti ljevičarski podignutom pesnicom, načas položio dlan na prsa. Vidi vraga! Sada i on stavlja ruku na srce kao i ovi u HDZ-u, zinuli su promatrači, a kod publike koja je nesklona desnici i nacionalističkim ritualima ta je simbolika odmah izazvala oštar ubod psihosomatske nelagode. Ma što je to obuzelo Milanovića, što li to izvodi? – zapitali su se socijaldemokrati i liberali ne prepoznajući u tom novom znakovlju ništa što im je razumljivo i blisko.

Što to, dakle, smjera SDP? I je li im to pametno? To su ta dva pitanja s kojima je Milanović uznemirio one koji SDP ne mogu smisliti, ali ništa manje ni one koji će za njih glasati pa makar sutra propao cijeli svijet.

Mišljenja o tome ima raznih, neka su sasvim nevjerojatna, ali stvari su, čini se, ipak dosta jednostavne. Šteta je samo da je američki konzultant morao doći da Milanoviću i ekipi konačno objasni nešto tako očigledno, logično i važno. A riječ je naprosto o tome da je SDP, kao osovinska stranka hrvatske ljevice, odavno trebao naći načina da s dnevnog reda skine podvalu kako se vrelo patriotizma nalazi na desnici i kako bi se vječna vatra žarke ljubavi prema domovini u hrvatskoj politici odavno ugasila da nad njome ne bdije HDZ.

Sve dosadašnje HDZ-ove kampanje temeljile su se na tome da se ljevica delegitimira kao anacionalna, kozmopolitska, obuzeta klasnim pa onda, znači, i nedovoljno hrvatska. Tu plitku pjesmaricu nosila je pod rukom u svojoj kampanji i Kolinda Grabar-Kitarović, a o Karamarku da se i ne govori, on u te žice udara svom snagom otkako je preuzeo HDZ.

No činjenica je da prave reakcije SDP-a na to nikad nije bilo. Zakašnjenje je upravo kardinalno jer se vodstva stranke nikad nisu potrudila da otpušu i rastjeraju te otrovne ideološke pare kojima ih već 25 godina kontaminira konkurencija. Državna politika još u Tuđmanovo doba bila je da se ljevica ocrni kao rasadište loših Hrvata zato što se upravo ljevica protivila logorima, Pakračkim poljanama, maltretiranju mirnih hrvatskih Srba koji nisu imali veze s okupacijom, šovinizmu, ratu s Bošnjacima u BiH, švercu oružja i nafte prema bosanskim Srbima i kontroli medija, ali uz to i privatizacijskoj pljački bez presedana u svim bivšim socijalističkim državama.

Iz toga se razvio ovaj kontinuitet, a za to veliku krivicu snosi i SDP. Umjesto da se suprotstave idiotskoj sugestiji da ljevica ne voli svoju domovinu – oni su se samo durili. Umjesto da kažu dosta, razvili su obrambenu teoriju da na optužbe ne treba odgovarati jer su oni iznad toga.

Milanović može izgubiti ove izbore, može ih dobiti, ali ovako ili onako, dobro je da je pod temu domoljublja napokon odlučio podvući crtu. Ovo što radi nije nacionalizam, nego uspostavljanje normaliteta. Nadigravanje oko toga tko je veći domoljub nema nikakvoga smisla, tako se narodu podvaljuju kukavičja jaja. Jedina izborna tema je tko bi što napravio i kako bi tko vodio zemlju. Pa neka se na tome ogledaju junaci.