Foto Reuters
Po uzoru na UNHCR (Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice), odakle su ovih dana odaslane preporuke hrvatskim prosvjetarima o tome kako djeci u školama govoriti o tim ljudima koji preko niza država, uključujući i našu, bježe od nasilja i propasti, trebala bi i naša Vlada, bez ikakve patetike, osmisliti za naše građane kampanju s osnovnim, istinitim informacijama o užasnom teroru i stradanjima u državama odakle se bježi i o pravim uzrocima ovog strašnog ljudskog vala
Igrom slučaja provela sam za vikend manje od sata u jednom zagrebačkom društvu gdje se, naravno, kao tema odmah nametnula izbjeglička kriza.
Skoro nevjerojatno kako je iz jedne opuštene atmosfere za tili čas prokuljao kompletni spektar predrasuda prema kolonama izmučenih nesretnika koji, s po jednim ruksakom na leđima, čekaju na našim granicama transport dalje u EU.
Premda je mišljenja zasnovana na posve površnom i neinformiranom sagledavanju stvari obično pametnije ne prenositi dalje, ovoga mi se puta učinilo da ih je baš važno pobrojiti upravo tako kako su jedno drugo sustizala za tim stolom gdje se ispijala kvartovska kava i oko kojega su veselo trčkarala djeca. Jer, u toj skupini ljudi, koje ćeš inače opisati kao pristojne, fine, umjerene i normalne, o izbjeglicama su se, sa upravo zastrašujućom lakoćom, izgovarale hipoteze i uvjerenja primjerena ne Orbanu, nego ponekad čak i mađarskom atisemitskom Jobbiku, britanskom UKIP-u ili neonacističkoj grčkoj Zlatnoj zori. U tom kvrgavom paketu poluistina, stereotipa, insinuacija i babaroga našlo se ama baš svega i svačega, a pritom su svi imali potrebu stalno naglašavati svoju emotivnost i humanost.
Evo male zbirke tih sumnji i dijagnoza: Dobro su obučeni, nije njima baš takva sila bježati, nešto drugo je tu u pitanju. Neka objasne kako to da nisu ostali u Turskoj, tamo ih je dva milijuna, imaju naselja, pa zašto su odjednom krenuli ovamo? Među došljacima je najviše muškaraca, otvorimo oči. Gdje su im starci? Zašto se ne bore u svojim zemljama ako im se ne sviđa poredak pod radikalnim islamistima? Hrvatska nema ništa s njima, zašto bismo im mi pomagali, to košta, Njemačka ih prima jer im treba jeftina radna snaga, a ne zato što su tako jako humani. Ako ovima pomognemo, doći će drugi, pa dokle? Uzet će nam i ovo malo radnih mjesta. Zašto ne žele nigdje drugo nego u Zapadnu Europu, da im je samo do mira, ostali bi u bilo kojoj od ovih država kroz koje su prošli. Ovo je opasno, mi ne štitimo svoje granice. Mokre gdje stignu. Neki su nasilni. Zašto ne žele da ih se popiše? Neka to riješe velike sile, ovo se nas ne tiče. Tko zna tko se sve krije iza ovih koji dolaze bez dokumenata i predstavljaju se kako ih je volja. Oni imaju po šestero i osmero djece, za 10 godina će ih u EU biti više nego nas.
A u opreznijoj formi pitanja čulo se čak i to da je jezgra ovih Sirijaca, Iračana i Afganistanaca zapravo iz isilovskog gnijezda, u Europu dolaze po zadatku, kako bi je pomuslimanili. Djecu i žene vode sa sobom kao masku, da nas zavaraju. Vidjet će svi ovi koji ih podržavaju kad sutra po europskim gradovima počne praskati eksploziv…
Po uzoru na UNHCR (Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice), odakle su ovih dana odaslane preporuke hrvatskim prosvjetarima o tome kako djeci u školama govoriti o tim ljudima koji preko niza država, uključujući i našu, bježe od nasilja i propasti, trebala bi i naša Vlada, bez ikakve patetike, osmisliti za naše građane kampanju s osnovnim, istinitim informacijama o užasnom teroru i stradanjima u državama odakle se bježi i o pravim uzrocima ovog strašnog ljudskog vala.
Ovo što sada gledamo, neće tako skoro nestati, preko naše zemlje proći će još puno više ljudi od ovih tridesetak tisuća. Odgovorni mediji čine sve što mogu da objasne o čemu je riječ i da pošalju poruku kako nitko ne ostavlja sve što ima zato što mu je kod kuće dobro. Ali to očito nije dovoljno.
