Sam bog zna hoće li jučerašnja izjava Zorana Milanovića da ni ubuduće neće dolaziti u crkve za državne blagdane prekinuti istragu koja je protiv njega otvorena u dijelu javnosti zato što nije bio na misi za domovinu na Dan državnosti.

Bilo bi dobro da se cijela ta besmislena afektacija obustavi sada i zauvijek i da nam ovo bude škola u kojoj smo, kao društvo, napokon nešto novo i važno naučili o demokraciji i o tome što je stvarno red, a što je samo dogma.

Nema, naime, ni razloga, a niti obaveze, da predsjednik Vlade sudjeluje u vjerskim obilježavanjima državnih praznika osim u vjerskim državama. I zato bi, dapače, bilo poželjno da se od toga ubuduće suzdržava svaki hrvatski premijer čak i kad premijer bude vjernik.

Jer Ustav izričito kaže da su država i crkva dvije odvojene nadležnosti, autonomne jedna od druge, pa o tome i državnici i svećenici moraju dobro voditi računa kako se u društvu ne bi pomiješali lončići.

Političko vodstvo koje poštuje vjerovanja svojih građana službeno će prisustvovati vjerskim obredima samo za najvažnije vjerske blagdane i to je otprilike sve gdje se slavlja crkve i države trebaju križati. 

U Hrvatskoj smo, međutim, otkako je svijeta i vijeka, navikli na nešto sasvim drugo pa danas i običan narod, a nažalost i dio društvenih institucija, ima velikih problema s razumijevanjem kakvo je ponašanje ispravno.

Kako su komunisti u svoje vrijeme okretali glavu od vjere kao od kuge, tako su partizanski general Franjo Tuđman i njegovi nasljednici uveli neopozivu praksu lizanja oltara i škropljenja svakog svog koraka svetom vodicom.

A kako se svećenstvo u doba Titovog režima s pravom bunilo zbog zatiranja vjere, tako je devedesetih oduševljeno prihvatilo sirenski zov tuđmanovske politike zajedno s povlaštenim položajem državne religije. 

To je korijen te današnje predodžbe da za svaki blagdan u prvim crkvenim redovima mora klečati državni vrh i da ne može biti praznika ako uz državni vrh ne stoji patronat kardinalske svite.

U Hrvatskoj si zato svih ovih dvadeset godina mogao mirno reći da mrziš Cigane, pedere, muslimane i »trofazne«, ali nikako da ne vjeruješ u boga. 

I zato se kod nas već tri dana prelijeva iz šupljeg u prazno je li predsjednik Vlade svojim nedolaskom u katedralu za Dan državnosti uvrijedio Domovinu? Ili Katoličku crkvu? Ili Bozanića? Ili građane Hrvatske? Ili je naprosto neotesan i »vjerski autističan«, kako je napisao jedan komentator.

Je li se unaprijed ispričao da neće doći? Je li se morao ispričati? Je li imao druge neodgodive obaveze? Postoji li ijedna važnija obaveza od mise u slavu samostalne hrvatske države? Što je predsjednik Vlade zapravo htio poručiti svojim izostankom i kome? I u kakvim su uopće odnosima on i kardinal? 

 Sve je to, međutim, paučina. Milanovićevi su razlozi potpuno čisti. Službeno, on nije došao na bogoslužje jer ne misli da je crkva mjesto na kojem premijer treba proslavljati Dan državnosti.

A k tome nije vjernik – to nije tajio ni prije izbora – pa bi bilo hipokrizija da kao ateist sudjeluje u molitvama. Razumski, logički, a ni politički, tome se nema što prigovoriti. A nije li nam već i vrijeme da se jednom prizovemo pameti.