Ne piše nam se dobro iako je premijer izjavio da ima »lošu vijest za pesimiste« jer će uskoro biti bolje.

Postoje, doduše, izgledi da se 2014. dočepamo vrlo skromnog rasta, što bi bilo zgodno simbolički, kao skok preko točke preokreta. Ali od tog nekog malog plusa nema za stanovništvo olakšanja vrijednoga spomena.

I sljedeća godina ovdje će biti teška. Šesta zaredom.

 Analitičari Međunarodne organizacije rada čak predviđaju da će dogodine novih 100.000 ljudi izgubiti radna mjesta, na ovih 360 tisuća koji su već na burzi.

Prema statistici EU, ovdje je odnedavno bez posla više od 50 posto radno sposobnog stanovništva. Time je Hrvatska, po stopi zaposlenosti, postala druga najgora država u EU iza Grčke. A 2014. bismo Grcima mogli preoteti zadnje mjesto kao neslavni europski rekorderi mrtve ekonomije.

Sve to već zvuči dovoljno užasno, ali to ipak još nije ono najgore. Hrvatska se doslovno nalazi u čeličnoj stupici ponajprije zato što se egzistencija ogromne većine stanovništva financira iz državnog proračuna i što se tu ne vidi šansa za neke bitne promjene.

Naše prognoze ne čine se, dakle, tako bezizglednima samo zbog trenutnih razmjera nezaposlenosti, nego još daleko više zbog toga što se približno tri četvrtine odraslog stanovništva ove zemlje snalazi u svojevrsnom tipu siromaškog komunizma, dok preostala četvrtina tavori u jednoj vrsti zadružnog ropstva.

Ta prva i neusporedivo brojnija kasta kupuje kruh i plaća režije od novca koji se u njenu korist redistibuira iz proračunske kase kao naknada za rad u državnim i javnim službama ili na bazi raznih prava. A ovim drugim nesretnicima, koji se nalaze na drugom kraku naše poremećene vage, dopalo je da zarađuju »pravi novac« za svih sto posto gladnih usta.

Portal Kapitalac kaže da je među 3,7 milijuna hrvatskih birača – a to su državljani iznad 18 godina – samo 28 posto poreznih obveznika. Ostatak od 72 posto čine brojne kategorije građana koji žive od doznaka iz proračuna.

Ili, drugim riječima, u ukupnom broju od 4,3 milijuna stanovnika – poreznih obveznika je manje od milijun.

To znači da, kako god okreneš, jedva jedna četvrtina ljudi izdržava preostale tri četvrtine žitelja Hrvatske kojima se plaće, mirovine, poticaji, naknade, invalidnine i razne druge vrste solidarne pomoći društva isplaćuju iz proračuna.

I pritom je samo dio problema u tome što ta manjina »čarobnjaka«, ili tih bijednih 28 posto u strukturi glasačkog tijela, izdržava cijelu državu, smažući sredstva ne samo za milijune plaća i raznoraznih drugih primanja poreznih konzumenata, nego i za sve drugo što spada u financijske ingerencije jedne države.

Teško je i neodrživo kad se cijeli sustav oslanja samo na ono što je u stanju stvoriti jedna izrazita manjina koja radi u privatnom sektoru. Zato Hrvatska i tone.

No još je možda gore to što ta ogromna većina ljudi, koja je s ovim ili onim rezonom prikačena na budžet, bitno formira javno mnijenje, presudno određuje što je to hrvatski mentalitet i – pobjeđuje na izborima.

Danas je taj ogromni, snažni kontingent protiv svih reformi i protiv svake promjene. Zato to »bolje« kojem se nada Milanović može donijeti samo vlast koja će cijeli ovaj okamenjeni sustav okrenuti naglavce.

No takvu, kad bi i bila na vidiku, u našim okolnostima – ne bi imao tko izabrati.