Kad nam propadne krov i počne curiti u kuću na sve strane, što ćemo učiniti? Hoćemo li, godinama i godinama, nakon svake jeseni i proljeća, a sada već i poslije ljeta, obnavljati parkete, bojiti zidove, kupovati osnovni namještaj, aparate i tapisone i dizati svaki put nove i nove kredite za takve sanacije? Ili ćemo, naprosto, što hitnije popraviti krov i završiti priču kako bismo se spasili od daljnjih troškova i predinfarktnih stanja?

   Pa naravno, racionalno je i najjeftinije napraviti ovo drugo, pokrpati krov, pa makar i u fazama, i time ukloniti uzrok problema. Tako će odlučiti svaki dobar domaćin, ali Hrvatska se, na naše oči, ustrajno ponaša upravo suprotno.

   Mjeseci ovih nenormalnih pljuskova zorno su nam pokazali koliki su razmjeri nerada i kaosa u državnim službama i tijelima koja su zadužena za obranu od poplava. Godišnji budžet Hrvatskih voda je ohoho više od pola milijarde eura, za dio redovitih poslova odgovorne su i lokalne zajednice, ali ta je mreža na svim punktovima potpuno i beznadno raspadnuta i za to nitko ne snosi ama baš nikakvu odgovornost.

   I otprije smo navikli da svake kišne sezone ponegdje imamo poplave, a onda ljeti grozne suše koje unište kompletne usjeve, a ove godine stvari su eskalirale do potpunoga sloma. Razorne bujice neprekidno su prva vijest u dnevniku. Neka naselja već treći put ove godine proživljavaju užas. Nesretni ljudi koji tamo žive ostali su bez svega što su imali, bez materijalnih vrijednosti i uspomena.

   Stotine i stotine obitelji na ugroženim područjima uzdaju se još samo u ograničene humanitarne kapacitete zajednice jer samo kroz te kanale eventualno mogu očekivati neka skromna sredstva za obnovu, novi štednjak na drva ili školske knjige za djecu.

   A pritom je sve to što društvo može dati za postradale malo, skoro pa ništa, pa čak i sa sredstvima za pomoć iz EU, ali za društvo je ukupno jako puno. Iz davanja poreznih obveznika i naknada koje plaćaju građani moraju se poslije poplava obnoviti i ceste, pruge, infrastruktura i javni objekti. To su nepregledni milijuni i milijuni eura koji se kod nas bacaju uludo i od kojih zapravo koristi nema. Jer past će nove kiše i snjegovi i nove će bujice opet progutati sve što je obnovljeno.

   Potreban je preokret ili odosmo ravno dođavola.

   Ne možemo više biti zemlja čiji krov neprekidno prokišnjava, a mi ne poduzimamo ništa bitno, nego vječno samo prefarbavamo trule zidove, skupljamo iz vode stoku koja se podavila i plačemo nad poharanim imanjima.

   Vlada, dakle, mora hitno poduzeti sve da sanira i privede svrsi tu obilato financiranu razvalinu od sustava s gomilom zaposlenih u kojoj se ne zna gdje su potrebni nasipi i retencije, a gdje treba širiti korita i koliko će to točno koštati, koja nema kartu klizišta i ne može objasniti zašto se na klizištima uopće izdaju građevinske dozvole, u kojoj ne padaju glave ako se ne čiste odvodni kanali i ne održava okoliš u plavnim područjima. I tako dalje, i tako dalje.

   Hrvatskoj je nasušno potreban sveobuhvatan, detaljan i ozbiljan plan za zaštitu od poplava, a onda ujedno i za navodnjavanje, jer je ovaj gadljivi javašluk, koji svima nama sukcesivno dolazi na naplatu, doista prevršio svaku mjeru.