Što dulje u mandatu ove vlade, sve više ljude hvata crnilo.Evo sada pripremaju rebalans proračuna i to opet rade točno na isti način kao i sve ostalo, beznadno aljkavo i traljavo, nesustavno i nasumično, a što se tiče nereda u koji se napokon gura nos, uvijek prekasno. 

   Trenutno su, recimo, u Ministarstvu financija na tapetu dodaci na plaće koje primaju zaposleni u državnim i javnim službama, a izbrojeno je da je suma tih korekcija, koji se ostvaruju po raznim osnovama, momentalno narasla do neslućene brojke 367. 

   Sada kada je, što se tiče državne blagajne, opet dogorjelo do nokata, ministru i njegovim pobočnicima pali su, dakle, na pamet ti nesretni dodaci koji su totalno stara priča, a preko kojih država kao poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima još dosta od javnosti uglavnom skrivenog novca povrh njihovih već poslovično ‘strogo kontroliranih’ plaća. 

   I ministar je povikao hura budući da mu je divno puklo pred očima da bi to bilo praktično srezati i uštedjeti nešto para za rebalans. 

   No, naravno da od te velike cike i vriske opet ne može biti ništa kao što nije bilo ništa ni od mnogih drugih razdragano predstavljanih Vladinih mjera. 

  S racionalizacijom nepregledne i neshvatljive gomile raznih dodataka, naknada i nadoknada koje primaju zaposleni na državnim jaslama, a koji su uvođeni prije pitaj boga koliko godina i u doba pitaj boga koje vlasti, trebalo je početi kad je Kukuriku koalicija došla na kormilo, a ne praktički u zadnjoj godini mandata pa se još zanositi da se to može napraviti već do rebalansa, dok udariš dlanom o dlan. 

  No za to je trebalo jako puno i vrijedno raditi, i raditi na vrijeme. 

   Jer sva ta prava – od kojih jedan dio svakako treba zadržati – proizlaze iz nekih kolektivnih ugovora, nekih uredbi, odluka i internih akata koje ne možeš ni promijeniti, ni staviti izvan snage bez velike pripreme, bez uvođenja novog sustava i bez ozbiljnih pregovora. 

   Takve se složene promjene ne lome preko koljena kao što je, izgleda, naumio ministar Lalovac, jer će se svuda naokolo prašiti od sudskih tužbi koje on neće moći dobiti pa da je teoretski sto puta u pravu oko toga da dodataka na plaću može biti, recimo, 20 ili 50, a svakako ne 367 kao u nekom tranzicijskom vicu. 

  No, Milanovićeva Vlada ima strašnih problema s upravljačkim vještinama, a ova temica samo je jedan od niza dokaza da je tako. Za reforme su uvijek potrebni isti elementi, a to su, sasvim ugrubo, uočavanje problema, analiza, prijedlog novog sustava, izračun troškova i, naravno, politička volja da se stanje promijeni. 

   Ali kod ove Vlade naprosto uvijek pola toga fali. 

   Imaš dojam da nabadaju kao ćorave koke, često tek onda kada hitno treba gasiti neku vatru, nepripremljeno i neobrazloženo, kao da si naturščike doveo s ledine da igraju u Macbethu. 

   Upravo u tom smislu prostodušno ih je nekidan na radiju odao i potpredsjednik Grčić. Rekao je da Vlada zna što sve u Hrvatskoj treba napraviti, samo ne zna kako. Jah. Ali što onda rade u Banskim dvorima?