Gotovo je posve irelevantno što predsjednik Ivo Josipović misli o gospodarskoj situaciji u zemlji ili poreznim dugovima. Razlog je činjenica da nema ustavnih ovlasti koje bi mu omogućile da napravi bilo što u vezi s tim pitanjima.

Jadranka Kosor i Zoran Milanović učinili su prilikom pregovora o zadnjim promjenama Ustava veliku grešku što predsjednika Republike nisu u potpunosti pretvorili u fikus, tako da ne posjeduje nikakve prerogative i kad je riječ o ostalim segmentima vlasti. U Ustavu je stoga i dalje zapisano da, primjerice, predsjednik i Vlada »surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike«.

Nije, dakle, nevažno što Josipović govori o međunarodnim temama. Zato je javnost sa znatiželjom čekala što će predsjednik reći o najavi Vlade da će ratificirati Sporazum o granici s BiH. On si je prvo uzeo pauzu, pravdajući se potrebom proučavanja spomenutog dokumenta.

Ispada da je u listopadu 2010. godine napamet, da ga prethodno nije temeljito pročitao, izjavio da taj Sporazum »u dobroj mjeri zadovoljava interese obiju država i načelo da granice bivših republika postaju granice današnjih država«.

Nakon što je detaljno analizirao ukupno 23 članka Sporazuma, Josipović je odlučio izaći sa svojim stavom. Nažalost, bilo je to njegovo uobičajeno neodređeno petljanje, pa još uvijek nije jasno smatra li Josipović da treba pokrenuti proceduru ratifikacije ili ne.

Predsjednik je poručio da se mora utvrditi jesu li Veliki i Mali školj te vrh poluotoka Klek, na dan osamostaljivanja, bili dio Hrvatske ili BiH i u skladu s tim postupati. Utvrđivano je to prije nego što su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović 1999. godine potpisali Sporazum, ali Josipović traži da se sve vrati na početak.

I tko bi to sada utvrđivao granicu u Malostonskom zaljevu? Vlada, nekakva ad hoc komisija, neovisni stručnjaci, međunarodne sudske institucije? O tome Josipović nije ništa kazao.

To nije njegova briga, on je samo htio sročiti svoje očitovanje što je moguće više tako da svi zainteresirani mogu podjednako biti zadovoljni i nezadovoljni. U Josipovićevom dućanu uvijek svatko može pronaći nešto za sebe.

Predsjednik će niti da trepne, premda je notorni ateist, otići na Bozanićevu misu za Hrvatsku, prigodno slaviti ljepotu partizanskih kapa, a umirovljenim braniteljima na Pantovčaku govoriti o vrijednostima Domovinskog rata. Jedini je Josipovićev politički cilj nikome se ne zamjeriti i biti popularan.

Samo po sebi to uopće nije loše. Dapače, dobro je da u parlamentarnoj demokraciji državni poglavar nije konfliktna osoba koja polarizira birače, kao što je to recimo Stjepan Mesić radio.

No, onda predsjednika treba lišiti svih ustavnih nadležnosti koje ga nužno guraju u situacije da se izjašnjava i time si potencijalno stvara protivnike.

Možda bi i Josipoviću više odgovaralo da neopterećeno može obavljati svoje protokolarne obveze, putovati Hrvatskom i po svijetu i družiti se sa zanimljivim ljudima različitih političkih opcija.