Možemo li vjerovati premijeru Milanoviću kada stožerašima koji žele izbaciti ćirilicu iz Hrvatske poručuje »no pasaran«? Jer ako je točno da se njegova vlada ovaj put sprema »svim pravnim sredstvima« suprotstaviti novom referendumu, zašto se jednako odlučno nije suprotstavila sramotnom referendumu o braku, kojim su također ograničena prava manjinskih zajednica?

Premijer uvjerava da referendum o ćirilici predstavlja granicu preko koje neće tolerirati pritisak na manjine. No tko je odredio tu granicu tolerancije? I po kojim se kriterijima ugrožavanje prava istospolnih zajednica može tolerirati, dok ugrožavanje prava etničkih manjina prelazi granicu tolerancije?

Da je na vrijeme stopiran referendum o braku, ni prijetnje novim referendumom vjerojatno ne bi bilo. No Milanovićeva većina nije ništa poduzela da ga spriječi. Je li premijer naučio lekciju iz ove izgubljene bitke, iako želi ostaviti dojam da u njoj nije ni sudjelovao?

Čini se da nije, jer i ovaj put, iako spominje »sva pravna sredstva«, premijer očito ne misli posegnuti za onim najjednostavnijim i najučinkovitijim pravnim lijekom: zahtjevom Ustavnom sudu da presudi u ovom očitom slučaju neustavnosti referendumskog pitanja. Ali ne, Milanoviću je važnija marginalizacija Ustavnog suda.

Umjesto pouzdanog puta premijer opet nudi kvrgavu i nesigurnu stranputicu: još jednu promjenu Ustava, kojom bi se onemogućili referendumi o ljudskim pravima. A promjene Ustava nema bez potpore HDSSB-a, koji se također protivi ćirilici u Vukovaru, iako premijer vjerojatno cilja i na ranjivost HDZ-a u vezi s referendumom o ćirilici. Ako ga podrži, HDZ bi se potvrdio kao ekstremistička protumanjinska stranka, čime bi doveo u pitanje svoj status u Europskoj pučkoj stranci.

No ovdje je pravo pitanje zbog čega premijer, umjesto pouzdanja u institucije ove države, ponovno daje prednost istom onom političkom taktiziranju u kojem je već jednom nadigran? Ne mislimo, naravno, da nije potrebno promijeniti Ustav i uspostaviti stroža referendumska pravila, no najprije treba spriječiti novo rušenje ustavnog poretka. To je apsolutni prioritet. A tek onda valja sustavno, nikako navrat-nanos, ispraviti ovu referendumsku grešku u sistemu, što neće biti lagan posao. Susjedima Slovencima trebale su godine i 20-tak referenduma, od kojih su neki također bili protumanjinski, da riješe isti problem.

Milanovićeva vlada ovaj put mora pokazati da je dorasla situaciji, a to znači da nikad više ne smije podcijeniti svoje političke protivnike. Iako se radi o mobilizaciji istih snaga kao i u vrijeme prve SDP-ove vlade – združenih odreda nacionalističke opozicije, Crkve, militantnih braniteljskih udruga i obavještajnog podzemlja – te snage sada napadaju Milanovićevu vladu i ustavni poredak puno promišljenije i podlije nego ikad prije.

Vlada ima posla s lukavim, sposobnim, obrazovanim i stručnim protivnikom, koji je uspjehom probnog referenduma namirisao krv i neće tek tako odustati od svoje križarske agende. Stoga više nije dovoljno samo nemoćno slijegati ramenima i naricati nad referendumskim rezultatom, kao što su to činili vladajući u nedjelju. Vlast stoga mora prestati s besmislenom kuknjavom i mora građane ove zemlje i njezin ustavni poredak zaštititi od ekstremista. I nije dovoljno da nas Milanović i Josipović tješe kako su i oni na referendumskom listiću zaokružili »protiv«. Oni nisu u poziciji običnih građana kao vi ili ja. Oni su su na vlasti i mogli su učiniti puno više nego što su učinili zaokružujući onaj »protiv«. Ali nisu.