Iako će neki možda pomisliti kako je premijera Milanovića zahvatio gazimenstanski sindrom pretvaranja poraza u pobjedu, teško je ignorirati uvjerenost samog premijera kako Hrvatska doista »nije izgubila ništa, a dobila je puno«, i to uz »jako malu cijenu«. Milanović će reći kako smo dobili i više od onog što smo očekivali, misleći na potporu Bruxellesa za uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru, što nam je »jako važno«.

No je li premijer ovog puta ipak u pravu? Može li svoj kolosalni politički neuspjeh, kojim je uprskao prve dane hrvatskog života u EU, ipak nekako pretvoriti u uspjeh? Pitanje je, naravno, što ovdje smatramo uspjehom, no prilično je jasno da Milanović, iako je navodno »kapitulirao« u Bruxellesu, još ne odustaje od svog cilja u Hrvatskoj.

Takav zaključak, naime, možemo izvesti na temelju odluka što ih je Milanovićeva vlada donijela jučer. Zakon o europskom uhidbenom nalogu jučer nije »vraćen u prvobitno stanje«, kako su to očekivali u Bruxellesu, a još više u Berlinu, nego je samo promijenjena ona njegova odredba koja je ograničavala njegovu primjenu isključivo na kaznena djela počinjena poslije kolovoza 2002., za koju se obično smatralo da je štitila Josipa Perkovića.

Sve drugo, međutim, ostalo je netaknuto, iako je Hrvatska tri dana prije ulaska u EU promijenila i 50-tak drugih odredi tog zakona, čime je odstupila od temeljnog smisla i duha Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu, koju je morala dosljedno implementirati da bi ispunila uvjete za ulazak u EU. Među promijenjenim odredbama je i ona kojom je Hrvatska u svom zakonu uvela obligatornu primjenu zastare kao razloga za odbijanje izručenja, umjesto fakultativne koju je propisivala Okvirna odluka, čime također štiti Perkovića od izručenja.

A ta je odredba i nakon jučerašnje korekcije hrvatskog zakona ostala nepromijenjena. Sud u Hrvatskoj i dalje mora odbiti izručenje za kazneno djelo za koje je po domaćem zakonodavstvu nastupila zastara, iako je po usklađenom zakonu iz 2010. i Okvirnoj odluci ta odluka bila prepuštena sudovima, koji su, pod određenim okolnostima, mogli uvažiti ili odbaciti zastaru kao razlog za odbijanje izručenja.

No ono što je u ovom slučaju moglo biti riješeno jednostavnim povratkom na »prvobitno stanje«, Banski su dvori odlučili rješavati drukčije: kompliciranom promjenom Ustava i ukidanjem zastare za sva teška ubojstva, čime je problem prebačen na međustranački teren, odnosno u Karamarkovo dvorište. Ne bi nas trebalo iznenaditi ni ako se onda i Mladen Bajić napokon probudi i ponovno pokrene istragu protiv Perkovića, a što bi trebalo biti dostatnim argumentom za još jednu odbijenicu zahtjevu za Perkovićevim izručenjem što uskoro stiže iz Njemačke.

I tako se krug zatvara. Perković ostaje kod kuće, gdje će, kako je to Milanović nedavno najavio, morati izaći pred »neko pravosudno tijelo«, ali hrvatsko. I time se derogira njemački zahtjev za izručenjem. Sada još samo preostaje vidjeti hoće li tvrdoglavi Nijemci pristati na ovaj igrokaz. No mi svejedno ne smijemo sumnjati u iskrenost našeg premijera kada kaže kako u svemu ovome »uživa«, iako je svoj prvotni cilj zbog kojeg je u sve ovo navodno krenuo – zaštitu branitelja od progona u europskim zemljama – u međuvremenu izgubio. Izgubio je branitelje, a dobio Perkovića. Pretvorio je – barem zasad – poraz u pobjedu. Čuda se ovih dana ne događaju samo u Međugorju.