Kakvu je to igru predsjednica zaigrala s Božom Petrovom, ambicioznim, ali i politički neiskusnim liderom Mosta, koji se uoči izbora obvezao srušiti stranački duopol HDZ-a i SDP-a? Iako na Pantovčaku uvjeravaju kako je ono što je Grabar-Kitarović napravila s Petrovom, kada ga je pozvala na razgovor nasamo, posve uobičajeno, nije baš jednostavno obrazložiti zašto se predsjednica odlučila na takav čin. Bilo je lako pretpostaviti da će time ostale članove delegacije Mosta dovesti u krajnje ponižavajuću situaciju, no, predsjednica se ipak odlučila na takav čin, za koji je odmah bilo jasno da će probuditi sumnju. Je li stoga opravdano pomisliti da je taj potez napravljen namjerno, baš zato da probudi sumnju?

Predsjednica je, naime, imala puno diskretnije načine da od Petrova čuje sve što je zanima, tim više što čelnik Mosta očito nije jedini stranački čelnik kojemu je tijekom prvih postizbornih konzultacija ukazana takva pažnja. Tijekom razgovora s Domoljubnom koalicijom, naime, predsjednica je zvala i Karamarka nasamo, a članovima njegove delegacije obrazloženo je da je predsjednica nasamo razgovarala i s Petrovom i Milanovićem, što u Milanovićevom slučaju nije istina. Što je to, dakle, predsjednica željela nasamo reći Petrovu i Karamarku?

Nesumnjivo je, naime, da se predsjednica tim činom, nakon dvotjednog izbivanja, ponovno na izravan način uključila u preslagivanje vlasti, pri čemu nije teško pretpostaviti kako bi upravo predsjednici države od svih kombinacija najviše odgovaralo da premijerski mandat ne pripadne ni Karamarku ni Milanoviću, nego upravo Petrovu, na što bi možda moglo ukazivati i znakovito tête-à-tête čavrljanje na Pantovčaku.

Uz Petrova bi, naime, i ona sama puno više došla do izražaja, ne samo na vanjskopolitičkom planu, nego što bi joj to pošlo za rukom uz arogantnog Milanovića koji se ponaša kao da ona ne postoji, ali i Karamarka, uz kojeg bi također mogla pasti u drugi plan. Štoviše, čini se da ni njezini odnosi sa strankom koja ju je kandidirala i nisu baš onakvi kakve bi HDZ-ovi čelnici priželjkivali. U HDZ-u, naime, i ne skrivaju razočaranje recentnim držanjem predsjednice, koja Karamarku nakon konzultacija nije dodijelila mandat kao relativnom izbornom pobjedniku, iako su takav rasplet – premda bi on bio protuustavan – priželjkivali u HDZ-u. Karamarku bi, logično, s mandatom u džepu bilo puno lakše pregovarati s potencijalnim koalicijskim partnerima.

Jasno je, međutim, da Petrov ne može postati mandatar bez potpore HDZ-a, i to pod uvjetom da se Most previše ne ospe. Milanović sebe vidi isključivo na mjestu na kojem je i bio, dok se na drugoj strani i Karamarko još uvijek nada da će on postati premijer.

Predsjednica sada očito želi ubrzati postupak i potaknuti političku diferencijaciju, ne samo unutar Mosta, nego možda i unutar HDZ-a. Zato je i sazvala konstituirajuću sjednicu Sabora prije nego što se očekivalo. Kada je nedavno šokirala najavom preuzimanja izvršnih ovlasti, što je opravdavala nesposobnošću tehničke vlade, mnogi to nisu shvatili ozbiljno, a i ona sama kasnije je tvrdila da se samo šalila. Možda ipak nije bila riječ samo o šali?