Kad se čovjek nema s čim pohvaliti onda izmisli softver. Tako potpredsjednik Vlade Branko Grčić ima svoj softver optimizma bez pokrića, a to su investicije, kojih nema u realizaciji, ali ima ukoliko se prebriše prašina sa starih projekata. 

  Grčić nije ni prvi ni zadnji ministar bez rezultata. Prije bi se reklo da nastavlja dugi niz predstavnika raznih i različitih hrvatskih vlada, koje se nisu imale čime pohvaliti kad su investicije u pitanju, tako da cijela priča uglavnom služi za potrebe naredne predizborne kampanje. Plomin C, nova pista Zračne luke u Malom Lošinju, LNG terminal na Krku, kontejnerski terminal na Zagrebačkoj obali i centar za gospodarenje otpadom Piškornica. To je pet Grčićevih kapitalaca, koji sigurno ne mogu Hrvatsku izvući iz krize, iako bi bilo dobro da se barem nešto od navedenog konačno počne realizirati. 

  Pritom je paradoks u nevjerojatnom opsegu lutanja predstavnika vlasti u Hrvatskoj. Sam se Grčić na početku mandata pozivao na privatne investicije, a kad njih nije bilo okrenuo se državnim investicijama, iako ni tu nije bilo rezultata, pogotovo ne nakon što je Vlada uzela dio dobiti državnim tvrtkama kako bi pokrila deficit proračuna. Onda je Grčić počeo otkrivati europske fondove, gdje je okasnio s onim pravim softverom, pa su se stvari vratile na početak, tako da je potpredsjednik Vlade imao kontinuitet samo u pogrešno napuhanim procjenama vrijednosti investicija. LNG na Krku je još u vrijeme Radimira Čačića bio na rubu realizacije, pa je priča o šeicima i Kataru zapela. Investicija traje. Zagrebačka obala ugovorena je kreditom iz 2003. godine. Gradnja još nije počela, investicija traje. Termoelektrana na ugljen u Plominu izaziva buru lokalnog nezadovoljstva zbog onečišćenja okoliša, ali bi njezina gradnja trebala biti dovršena do 2020. godine. Ništa od navedenog neće se ostvariti do kraja mandata ove Vlade. Riječ je o dugoročnim projektima, čiji karakter nije u stvaranju dodane vrijednosti, otvaranju većeg broja radnih mjesta i rastu izvoza. 

 Hrvatskoj nedostaje stručna rasprava o tome što možemo proizvoditi i što možemo učiniti kako bi se dogodile značajnije investicije u proizvodne pogone. Te rasprave nema već desetljećima. Dok pričamo o infrastrukturnim investicijama u prometu i energetici Todorić dio svojih proizvodnih pogona seli u Srbiju. Predsjednik Josipović nudi hrvatski Jadran američkim naftašima, a Ina bilježi gubitak od 1,5 milijardi kuna u prošloj godini, što je još jedan dokaz da je ova kompanija ogledni primjer štetne privatizacije. Istovremeno, predstavnici velikih gradova, Baldasar u Splitu, Vrkić u Osijeku i Obersnel u Rijeci traže posebnu autonomiju, jer tvrde kako im birokratizirane županije samo smetaju. Gradonačelnici i župani se opet često žale kako ih ometa Agencija za upravljanje državnom imovinom (DUDI), čiji čelnici pak tvrde da je lokalna birokracija kamen smutnje u realizaciji investicija. Svi oni jedni drugima samo smetaju, ali bi svi redom i dalje imali jednake ovlasti i raspolagali još većim novcem. 

 Sustav ne funkcionira, a Vlada ga nastoji zaobići posebnim Zakonom za strateške investicije. Kako bi privukli poduzetnike koji bi najrađe ulagali u nekretnine, jednako kao i banke. Država pritom stalno najavljuje nova porezna opterećenja i mijenja uvjete poslovanja. Cirkus je potpun. 

  Posljedica je gađanje investicijama u predizborne svrhe. Nije ni čudo što HDZ i SDP imaju gotovo identične planove. Hvale se istim projektima u kaosu kojeg su desetljećima stvarali. Sa softverom lažnog optimizma.