Tamo gdje sam ja, tamo je i moj posao, nije se sjetio Željko Reiner citirati jednog drugog skijaša, Zorana Milanovića, prozvanog zbog vikenda na snijegu umjesto u premijerskom uredu.

Blagodati opozicije tehnička Vlada upoznaje u najljepšem razdoblju vladanja, interregnumu, jer nitko ne pita i nikome nije bitno gdje je ovih dana Zoran Milanović. Da uopće postoji, podsjetio nas je tek njegov dosadašnji drug Gvozden Flego svojim otvorenim pismom u kojem je zatražio da podnese ostavku na mjesto predsjednika SDP-a najkasnije danom formiranja nove Vlade.Nije Flego Baldasar, motivi su mu baš kao i sve ostalo različiti, da bi Zoran Milanović na njih mogao odmahnuti rukom, ignorirati ih i s visoka pljucnuti: da nije bilo mene, na izborima biste prošli još i gore. Kada se i neki od njega pozvaniji u SDP-u nisu usudili na ovaj način istupiti i detektirati sva slaba mjesta svoga predsjednika, sve greške i nedopustiva ponašanja zbog kojih je izgubljena vlast, ne u predizbornoj kampanji i tog 8. studenoga 2015., već u protekle četiri godine, drznuo se to učiniti predsjednik Savjeta za znanost i obrazovanje SDP-a, koji čak nije niti član stranke.

Pobrojano je tu profesorski i dobro i pozitivno što ide u korist Zoranu Milanović, ali nemilosredno secirano sve ono loše što se nitko iz SDP-a do sada nije usudio, barem ne javno, sasuti u lice šefu koji nikada nije volio one kojima njegov lik i djelo nisu sveti.

– Identitet sudionika u javnim djelatnostima ovisi o mišljenju javnosti, a ne o vlastitim umišljajima. Umjesto da analiziram pretpostavke i konzekvence tvojega najnovijeg narcisoidnog ispada »ja sam najiskusniji u Hrvatskoj«, predlažem ti da čitaš i slušaš što drugi misle o tebi i tvojem iskustvu. Ili su, možda opet, svi osim tebe u krivu?, reže poput dr. Tulpa dr. Flego.

Nije ovo pismo upućeno samo nedodirljivom predsjedniku SDP-a već i svima onima kojima se okružio i koji su se postavili oko njega kao pretorijanska garda i svim onim mladoturcima koji su spremno i rado iz vlastitog karijerizma krenuli u sječu označenih im kaurinskih glava. Ne, nije Milanović izgubio izbore tog 8. studenog, niti ga je porazio Tomislav Karamarko, a ponajmanje HDZ.

Uostalom, izbori 2011. godine bili su izbori za dva uzastopna mandata s glavnom opozicijskom strankom na optuženičkoj klupi za korupciju i kriminal i Ivom Sanaderom u zatvoru. Samo da je tu prostu i jednostavnu činjenicu Milanović jednom mjesečno javno ponavljao, SDP bi glatko dobio i ove izbore, čak da je Plan 21 ostvaren kao što i je, tek u tragovima. Umjesto HDZ-a Milanović se okrenuo obračunu s »neprijateljima« u vlastitim redovima mičući s puta sve one za koje je mislio da mu smetaju ili bi mogli smetati.

Strogoću nije trenirao u državi već na Ibleru uživajući u omiljenim mu dvorskim igrama uvodeći verbalni delikt i ružan pogled kao dovoljan razlog za izbacivanje iz »najdemokratskije stranke«. Josipovića i Linića, Holy i Kolarić, grozio se više od Karamarka i svih jandrokovića. A sve je pravdao visoko podignutom letvicom moralnih standarda za aktivno bavljenje politikom koja obvezuje.Dok ju nije srušio on sam. I što sada čeka? Novu priliku?

Kajgod!