Slučaj pojedinca Dragana Škorlića kojeg je kolektiv, država, bezočno izigrao dovevši ga na rub egzistencije, o čemu je naš list nedavno pisao, dobio je novu, neočekivanu dimenziju političkim istupom pojedinca koji predstavlja državu, Marka Borasa Mandića.

  – Nema skrivanja. Ako neki možda sada i žele bježati od odgovornosti, ja sigurno neću, izgovorio je mladi riječki HNS-ovac i dožupan rečenicu koju do sada nismo čuli u novijoj povijesti hrvatskog političkog beščašća.

  Da, Marko Boras Mandić osjeća se odgovornim za sudbinu Dragana Škorlića jer je član stranke koja je uz SDP na vlasti i čiji predstavnici sjede u Nadzornom odboru Narodnih novina, tvrtke koja se okrutno poigrala sa sudbinom jednog pojedinca! Teško se u ovom našem političkom karuselu prisjetiti bilo kojeg aktera koji je pomislio priznati bilo kakvu krivicu ili pogrešan potez te za njih snositi konzekvence, a kamo li se osjećati odgovornim za sudbinu jednog od novounovačenih regruta brojne armije nezaposlenih u Hrvatskoj. Ako sjećanje ne vara, od svih naših državnih dužnosnika kapitalaca samo je Ana Stavljenić-Rukavina dala ostavku kao ministrica zdravstva u Račanovoj vladi 2001. godine iako je u konačnici bila najmanje kriva za »aferu Baxter« i neispravne dijalizatore koji su ubili 23 osobe.

  – U našem programu nisam nigdje vidio da se ljudi, i to visokoobrazovani, bacaju na ulicu zbog toga što netko nije znao izračunati kvadraturu hale, kaže Boras Mandić i apelira da se ispravi nepravda prema Draganu Škorliću.

  Hoće li u tome uspjeti i je li ga netko od odgovornih čuo, saznat ćemo danas nakon sjednice Nadzornog odbora Narodnih novina. No njegov istup budi nadu da će političari napokon prihvatiti odgovornost ne samo za državne poslove koje smo im provjerili, već i za sudbinu društva i svakog pojedinca u njemu. I da ih javnost po tom pitanju ima pravo svakodnevno preispitivati, a ne tek svake četvrte godine kada dođe vrijeme za novi izborni ciklus.

  Jer, Hrvatska je u krizi, ne samo gospodarskoj, već i u krizi morala u koju nas je doveo politički voluntarizam i odsustvo bilo kakve odgovornosti onih koji obnašaju vlast. Nedavno je i rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin govorio o reformi političkih stranaka kao apsolutnom prioritetu i uvjetu svih uvjeta strukturnih promjena i hrvatskog izlaska iz krize.

  Možda je upravo ova inicijativa i angažman Marka Borasa Mandića u »slučaju Škorlić« i prvi korak ka tom kopernikanskom obratu da politika ne bude kao do sada potpuno odvojena od stvarnog života. Možda je to i put opstanka i očuvanja identiteta za HNS kao stranku koja po sadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja ne prelazi izborni prag, a da izbjegne sve češću sudbinu satelita koja je zadesila i nekada moćne HSLS i HSS.

  Vjerujući da će istup Marka Borasa Mandića vratiti Draganu Škorliću dostojanstvo i egzistenciju te postati točkom prekretnicom u shvaćanju odgovornosti naših političara, možemo samo zažaliti što se tako nešto nitko nije usudio napraviti u slučaju radnica »Kamenskog« i tisućama drugih u kojima je hrvatski proleterijat brutalno sveden na hrvatsko prosjaštvo.