Danas je 36. dan otkako je 36-godišnji Božo Petrov glavni junak i medijsko lice s naslovnice čime je debelo srušio velikodušnog Andya Warhola koji je svakom Zemljaninu odredio 15 minuta slave.

Nije mala stvar umjesto kvarat ure u fokusu biti 51.840 minuta i iz sekunde u sekundu rušiti vlastiti rekord. Osim tog golmanskog nagona da što je moguće duže sačuva svoju mrežu netaknutom, teško bi bilo izmjeriti bilo koji drugi rezultat ovako postojane egzistencije Bože Petrova na hrvatskoj političkoj sceni.

Od te izborne nedjelje 8. studenoga, kada smo se počeli intenzivnije zanimati za Božu Petrova, jer zvijezda je uistinu bila rođena po svim pravilima Big Banga, do danas o čovjeku koji je dobio škare da skroji hrvatsku budućnost, nismo puno toga saznali. Osim onih konvencionalnih biografskih podataka, gdje se rodio, koje škole je završio, oženjen-neoženjen, koliko djece ima, gotovo ništa. Nije ovo Big Brother pa da virimo kroz ključanicu privatnog života Bože Petrova, niti je to ono što bi javnost prvenstveno trebalo zanimati.

No ono na što su Božo Petrov i ostali Mostovci kao nova lica na političkoj sceni dužni građanima odgovoriti, koliko god oni to pokušavali neopravdano podvesti pod medijsku hajku, njihovi su politički stavovi. Njihovo odbijanje da se javno deklariraju oko relevantnih društvenih tema proglašavajući ih svjetonazorskim pitanjima koja nisu bitna, štoviše štetnom ideologijom, koju ćemo razmatrati nakon što ljudima damo posla, opasna su floskula kojom se pokušava zamagliti suština.

Naprosto, oni koji se žele baviti javnim poslovima moraju svoje stavove i ciljeve artikulirati, objasniti, po mogućnosti, kad već nemamo sučeljavanja, i napisati. Barem u glavnim crtama, ako nisu u stanju onako kao što je to učinio potkraj 1832. godine grof Janko Drašković u svom političkom spisu »Dizertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom«. Građani imaju pravo znati tko su politički uzori onih koji pretendiraju obnašati vlast, od koga su učili, koje knjige čitali i kuda smjeraju.

Umjesto toga Most neprekidno udara u isti talambas i ponavlja »Reforme, reforme, stručnjaci, stručnjaci« kao da su sljedbenici »Hare Krišne« a ne izabrani saborski zastupnici. Bez da su ijednu reformu artikulirali, bez da su ijednog stručnjaka imenom i prezimenom pozvali. I da u ovih 36 dana pregovora, osim njihovog nemuštog tijeka, nisu javno komentirali niti jedan jedini aktualni događaj, recimo, jednostrano postavljanje žice sa slovenske strane granice. Ili pak na DSV-u propalog izbora za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu za koji su konkurirali Ivan Turudić, Oliver Mittermayer i Jasna Smiljanić što je mogao biti sjajan povod da se objasni zašto nam je i kakva reforma pravosuđa potrebna.

Božo Petrov nije se ugledao u HDZ-ovog Davora Stiera koji je svojim političkim esejem i hrabrošću da ga objavi u ovom trenutku jasno pokazao kako shvaća i za koje se principe demokracije zalaže. Njegov autorski tekst u »Slobodnoj Dalmaciji« isprazna je žalopojka i nepovezani tok misli u kojem isključivo sebe stavlja u prvi plan. Političar bez sadržaja s pravom budi sumnju u političko opsjenarstvo u kojem ga slijepo slijedi njegova sljedba.

»Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare…«