Razgolićeni Tomislav Karamarko i Zoran Milanović u ljubavnom zagrljaju leže u bračnom krevetu. Između njih neželjeni plod njihove dosadašnje veze i općenja, u pelenema, nevinog lica poput malog Isuseka, ugnijezdio se Božo Petrov…

Vjerojatno bi to bila naslovnica »Feral Tribuna« 8. prosinca 2015. godine, naravno da je taj »Tiednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika« uspio preživjeti ljudožderstvo hrvatske tranzicije. Ništa preciznije i bolje ne može čovjeku pasti na pamet kada mora komentirati jučerašnji, bespridržajno jalovi sastanak onih koji su se drčno našli da bi nam svima pokazali kako će vladati ovom zemljom sljedeće četiri godine.

Original je, za podsjećanje mlađima, objavljen 28. prosinca 1993. godine. Glavni porno glumci bili su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, u jeku najžešćeg rata, pogotovo u BiH, koju su svim srcem i oružjem »ljubavnici« međusobno htjeli podijeliti. Zbog te je skarednosti glavni urednik »Feral Tribuna«, kojeg ovih dana neki pokušavaju prikazati dezerterom, trebao biti nasilno mobiliziran s namjerom da u konačnici ostane urednik bez glave.

U inozemstvu, pak, takvu su drčnost slavili, ugledni »Le Mond« splitske kolege naziva »zanesenjacima slobode«, a naslovnica »Jesmo li se za to borili?« krasi i nakon više od dva desetljeća redakcijski zid »The New York Timesa«.

Nemaju, naravno, ozbiljnost i povijesnu težinu Tuđmana i Miloševića današnji akteri hrvatske političke scene koji već eto mjesec dana neuspješno sriču političku abecedu. Jučerašnje okupljanje pred TV kamerama u »Esplanadi« pokazalo je samo koliko smo vremena uzalud izgubili posvećujući nezasluženu pažnju onima kojima smo na izborima povjerili vođenje države, a da nisu apsolvirali niti upravljanje razrednom zajednicom.

O čemu su to onda svi ti, navodno ozbiljni, ljudi razgovarali mjesec dana, o čemu su raspravljali i što su se dogovorili, ni vračevima nije jasno. Vidjelicama koje u svom zanosu izvanrednim demokratskim uspjehom proglašavaju činjenicu što su trojica lidera sa svojim pobočnicima sjeli za isti stol, treba naprosto reći da to u svakoj civiliziranoj zemlji spada u kućni odgoj, u pravila lijepog ponašanja. Bonton.

Baš kao što i onima koji grandioznim uspjehom ovog besadržajnog i beskonačnog raspredanja reformske žvake proglašavaju to što se više ne čuju rasprave o partizanima i ustašama, treba reći kako nikakav smisao i napredak nije postignut time što je jedan besmisao zamijenjen drugim. Štoviše, sve je samo privremeno gurnuto pod tepih jer nisu pobijedili ni »partizani« ni »ustaše«, upravo zato što »domobrani« ne znaju na koju bi se stranu svrstali.

Hrvatska je, nažalost, pokazuje to ova postizborna žabokrečina, još uvijek u primordijalnom stanju demokracije, pa će još vremena proteći dok neki nauče artikulirati svoje stavove, e da bi se uopće moglo razgovarati. Jedino se djeci tolerira kada ne znaju bi li piškila ili bi kakila. A odrasli, koji s njima liježu u isti krevet, morali bi znati kakvi će se ujutro probuditi.

Da, zaista: jesmo li se za ovo borili?