Za razliku od Gospodina Savršenog, Zorana Milanovića, koji je digao rejting SDP-a iz mrtvih i trenutno nema niti jednog jedinog kritičara ili oponenta ni na SDP-ovoj unutarnjoj sceni, a gotovo ni u javnosti, mora se priznati da šef HDZ-a Andrej Plenković ima suparnike koji ga žele skinuti s s trona i za to su se čak spremni i udruživati.

Čine to čak i oni koji su donedavno bili na čelu niza suprotstavljenih frakcija, pa tako danas vidimo da trojedni udar na Plenkovića u režiji Mire Kovača, Ive Davora Stiera i Ivana Penave čini okosnicu pokušaja rušenja predsjednika HDZ-a koji je stranku napokon doveo na poziciju normalnog europskog desnog centra.

Do jučer su svaki trubili svoje, od sad su ujedinjeni da sruše Plenkovića kojeg i danas vide kao strano tijelo u njihovoj desničarskoj viziji onoga što bi HDZ trebao biti.

Po njima, Plenković skreće HDZ ulijevo, odnosno u sam centar, a ekipa koja oko sebe okuplja hercegovačku ili južnoameričku dijasporu, te branitelje i one koji čekićem razbijaju dvojezične ploče u Vukovaru, ne želi HDZ – kako lažno tvrde – na tuđmanovskim postavkama nego daleko, daleko desnije, u sferi stranaka koje bi zabranjivale pobačaj, prava gay skupinama, a pogotovo tu »sotonu«, kurikularnu reformu i slična liberalistička zla.

Svima je njima Plenković, kao relativno moderan političar europskog kova i zasad, barem koliko znamo, nekorumpiran predsjednik Vlade, zapravo suštinski neprihvatljiv, a Tuđman im je samo alibi i plašt kojim se zaogrću u cilju tog vlastitog probitka.

U toj unutarstranačkoj raspravi ne pomažu argumenti – na primjer da Plenković zasad uspješno organizira europsko predsjedanje, da je na europskoj sceni izgradio imidž na kojem i počiva današnja Europska pučka stranka, dakle moderna desna opcija koja uostalom danas ima većinu u Europarlamentu i vodi Komisiju s vrlo suvislim ljudima na čelu, i da je on u toj ekipi priznati akter, ili da se na domaćoj sceni nastavlja smanjivati proračunski deficit, da je porezna politika smislena i na korist rasta plaća i slično, što Plenković provodi zajedno s vjerojatno najkoncentriranijim ministrom financija dosad, Zdravkom Marićem.

Na izborima u HDZ-u sve to – nije tema. Tema je samo pozicioniranje HDZ-a na skali lijevo-desno i ideologiziranje bez ikakvog smisla i potrebe. U 2020. godini teme su migracije, klimatske promjene, nova ekonomija i proširenje EU-a, baš bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se Hrvatska postavila prema migrantima ili susjednim zemljama u kontekstu proširenja da HDZ vode Penava ili Rojs. Od male, ali perspektivne države postali bi mala, ali autoritarna, otpisana državica na rubu Balkana.

Zato je to sve luk i voda. Ako su birači u Hrvatskoj znali na početku 2020. po drugi put birati Milanovića samo zato jer su htjeli modernog predsjednika normalnih nazora za 21. stoljeće, a jako dobro su ga već poznavali, za vjerovati je da ni HDZ-ovi birači, odnosno članovi koji imaju pravo glasa, neće u trećem desetljeću 21. stoljeća birati povratak na ‘91., zaoštravanje sa susjedima, nasilje prema migrantima, gradnju žilet-žice i općenito dokidanje već stečenih temeljnih ljudskih ili manjinskih prava.

Može se pretpostaviti da ni u Hrvatskoj, kao ni u EU-u, nije svaki desničar odmah profašist ili, u domaćim prilikama, izdanak starih ustaša iz 1941. Valjda je i taj pol političke scene nakon punih 30 godina demokracije osvješteniji i moderniji od svojih očeva otprije tri desetljeća, kad je Hrvatska uostalom bila napadnuta i nacionalizam je imao donekle smisla u određenoj mjeri u homogenizaciji nacionalnog identiteta. No, danas je vrijeme za druge teme i druge dileme. Stari obrasci više ne bi trebali prolaziti, čak ni kad su unutarstranački izbori u pitanju.

U tom kontekstu, bilo bi pravo čudo da Plenković izgubi izbore u HDZ-u. Jer u tom slučaju, i Davor Bernardić vrlo će lako postati premijer.