Samo dan nakon što je predstavio svoj izborni program za još jedan mandat na čelu HDZ-a, hrvatski premijer Andrej Plenković sudjelovao je na Europskoj konferenciji o sigurnosti u Münchenu.

Tom je prilikom govorio kako je zajednički europski cilj da se građani osjećaju sigurnima, te da je nužno da EU to postigne kroz konsenzus, a da istovremeno ostane vjeran njenim temeljnim vrijednostima i načelima na kojima je izgrađen. Dodao je i da je to jedini način da EU bude korak ispred ostalih u suočavanju s tradicionalnim i novim sigurnosnim prijetnjama.

Istina jest da se Europski građani osjećaju sve manje sigurni. Jedan od razloga je gospodarska neizvjesnost u svjetlu sve češćih najava nove svjetske krize o kojoj već neko vrijeme pričaju vodeći svjetski ekonomski stručnjaci.

A sam je EU ionako već pred velikim izazovima. Kao prvi, i čini se ipak najvažniji, jest onaj koji se tiče zajedničke valute. Točnije rečeno, problema koji generira svjetski presedan da postoji valuta bez države.

Još prije samog lansiranja eura poznati je grčki ekonomist Janis Varoufakis usporedio način uvođenja zajedničkog europskog novca s poduhvatom plovidbe po Atlantiku na malom ribarskom brodiću. Dok je more mirno i vjetra nema i brodić može bez problema ploviti po oceanu kao i neki veliki tanker. Ali kada dođe oluja stvari se naglo počnu komplicirati.

I to se dogodilo EU-u 2008. kada je cijeli svijet zapljusnula financijska nevera nastala u Sjedinjenim Državama. I najslabija karika u sustavu eura, Grčka, odmah je pukla, a slijedile su je i druge, mahom one iz takozvanog mediteranskog kruga. Tko zna što može donijeti nova kriza ako se stvarno dogodi.

Plenković već dugo najavljuje da je jedan od prioriteta njegove Vlade ulazak Hrvatske u eurozonu. Međutim, veliko je pitanje koliko će hrvatsko gospodarstvo biti za to spremno čak i ako uspijemo ispuniti sve formalne uvjete. Kao i na što će zona eura ličiti onog trenutka kada Hrvatska jednog dana bude ulazila u nju.

Za vjerovati je da će Plenković i njegova Vlada do kraja mandata dobro izanalizirati sve dostupne opcije.

Na istom Europskom sigurnosnom forumu govorio je i šef europske diplomacije, Španjolac Josep Borrell, koji je, među ostalim, ponovo zavrtio temu da bi EU u vanjskoj politici trebao odlučivati većinom glasova, a ne konsenzusom kao dosad što bi mu, kako je rekao, omogućilo da pokaže želju za moć. A što bi mu omogućilo da se bolje na svjetskoj razini nosi s drugim glavnim globalnim igračima.

U samom Europskom susjedstvu bjesne ratovi, ali veliko je pitanje koliko bi ukidanje konsenzusa, o kojem uostalom govori i Plenković, pridonijelo boljem vanjskopolitičkom funkcioniranju EU-a. Da se ne dogodi da europska periferija osjeća posljedice, a netko drugi koristi od većinskog odlučivanja.

Da bi se građani EU-a osjećali sigurnije, važno bi bilo postići i situaciju u kojoj su manje razlike u razvijenosti pojedinih zemalja. Čime bi se spriječio odljev ljudi iz siromašnijih u bogatije zemlje, što je problem s kojim se Hrvatska suočava sve tamo od 2013. godine kada je postala punopravna članica.

Da se o tome ipak razmišlja i na europskoj, ali i na nacionalnim razinama, pokazuje to da je Plenković u nedjelju pri susretu s Hrvatima u Münchenu izrazio uvjerenje da će kombinacija europskih i vladinih politika promijeniti demografske trendove i smanjiti iseljavanje iz Hrvatske.

Pregršt je tema oko kojih se građani EU-a osjećaju prilično nesigurno, posebno oni iz manjine razvijenih članica. Ovih nekoliko samo je vrh ledene sante.

Šestomjesečno predsjedanje EU-om prilika je da se Hrvatska, budući da je ipak premala da ih kreira, bude u boljoj mogućnosti slijediti europske trendove i bolje im se i brže prilagoditi.

A korist za EU od toga je da vodeće europske zemlje bolje shvate probleme onih manjih. EU će biti to sigurniji što će bolje shvaćati probleme svih svojih sastavnica.