Pomalo paradoksalno, to što se unutarstranački izbori u HDZ-u odvijaju paralelno s predsjedanjem Hrvatske Vijećem EU-a i samo kojih šest mjeseci prije parlamentarnih, ide u korist aktualnog predsjednika stranke Andreja Plenkovića.

Objektivno govoreći, članstvo je daleko od oduševljenja načinom na koji se vodi stranka. Iza Plenkovića su dva ozbiljna neuspjeha – samo 22,72 posto glasova na europskim izborima i gubitak predsjedničkih. Sve to je kod mnogih članova izazvalo nevjericu može li HDZ pod Plenkovićevim vodstvom pobijediti na parlamentarnim izborima.

I tu se otprilike stvorila ta kritična masa koja je inicirala da će se prvi put predsjednik stranke birati na izravnim izborima, a da ima protukandidata. Međutim, to ne znači da bi on mogao pobijediti.

Pobjeda Mire Kovača otvorila bi mnogo nepoznanica, među ostalim i onu bi li moglo doći do nekontroliranog pada vlade. Stoga je za očekivati da će čak i oni koji Plenkovića baš i ne vole previše, ipak zaokružiti njegovo ime. Mada, kada je u pitanju tako veliki elektorat, i iznenađenja su uvijek moguća.

Međutim, za očekivati je isto tako da će si članstvo dati oduška prilikom izbora za ostale funkcije. Naime, ovaj put će se i zamjenik predsjednika HDZ-a i četiri potpredsjednika birati također izravno.

Plenkoviću činjenica da je i premijer ide u prilog. Međutim, kandidatima za ostale funkcije činjenica da imaju njegovu podršku mogla bi biti uteg oko nogu. Tomo Medved jest general HV-a i ministar branitelja, ali po svim procjenama njegove šanse protiv vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave nisu baš prevelike. Isto vrijedi i za izbore za četiri potpredsjednika. Jer članstvo glasujući protiv kandidata iz njegovog tima, u stvari glasuje protiv Plenkovića i njegove politike.

Tako bi se na kraju moglo dogoditi da od preostalih pet vodećih mjesta u stranci, Plenković ima jednog ili dva kandidata iz svog tima. A moglo bi se dogoditi i da od deset mjesta članova predsjedništva koje će se birati na izbornom saboru, neće biti svi po volji Plenkovića. Naravno, ako i on sam, treba to stalno ponavljati, ostane na čelnoj poziciji u stranci. Ni to se ne može definitivno uzimati kao gotova stvar, iako on definitivno jest favorit.

Naravno, ako u vodstvu HDZ-a budu njegovi protivnici, oni neće dovoditi u pitanje njegovu poziciju, niti ga otvoreno napadati. Ali ih on, posebno one izabrane na izravnim izborima, vise neće moći ni samo tako zaobilaziti.

Dok su na čelu stranke bili Ivo Sanader i kasnije Jadranka Kosor, u HDZ-u je postojala grupa ljudi koji su imali poseban status. Ivan Jarnjak, Andrija Hebrang, Luka Bebić i Vladimir Šeks ipak su se nešto pitali i nije ih se moglo baš samo tako ignorirati. Uslijedila je smjena generacija, oni su, osim Šeksa, potpuno sišli s političke pozornice.

Ali sada će izmjena statuta stranke da se zamjenik i potpredsjednici biraju izravno, formirati nove jake ljude HDZ-a. Njih će budući predsjednik stranke – čak i one izabrane iz njegovog tima, a posebno one koji nisu – itekako morati uvažavati.

Tako da će HDZ, možda i nenamjerno, postaviti još jedan presedan u hrvatskoj politici. Nakon što su prvi imali ženu premijerku i predsjednicu Republike, sad bi mogli postati prva stranka u Hrvatskoj čiji predsjednik neće imati faraonske ovlasti da radi što hoće.

Naravno, sve je ovo teoretski, puno toga ovisi o umijeću samih političkih igrača. Ali ovo što bi se moglo dogoditi u HDZ-u, jest korak prema nekakvom, istina ne kolektivnom, ali ipak kolektivnijem vođenju stranke. Koliko će to u praksi biti izvedivo, ostaje za vidjeti. Ali bit će definitivno zanimljivo pratiti.