Upravo se dogodilo nešto zbog čega bismo još dosta dugo mogli gledati lice Andreja Plenkovića na javnoj sceni.

Bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko upravo je odlučio odustati od kandidature na unutarstranačkim izborima te je Plenković sada suočen samo s blokom Kovač-Stier-Penava, za koji većina analitičara procjenjuje da nema skoro nikakve šanse u srazu s aktualnim premijerom.

Karamarkovo odustajanje tako Plenkoviću na pladnju donosi pobjedu, jer je opće mišljenje da protukandidat Miro Kovač jednostavno osobno nema tu snagu, a ni političko iskustvo, da odnese premoć pred aktualnim šefom Vlade.

Kovač je u izjavama nemušt, nedovoljno elokventan, škrt na riječima, a glavna poruka s kojom je dosad izašao, da je HDZ stranka bez okusa i mirisa, i sama je na razini čiste »kamilice« i ne zvuči kao dovoljno snažan poziv na promjenu u stranci.

Zrno soli nije dovoljno za radikalnu promjenu, kakvu Kovač i njegovo društvo priželjkuju u nastojanju da HDZ vrate na poziciju čiste desnice. U nedostatku tog okusa i mirisa, Kovač, čini se, nije »papar« koji bi uspio zapapriti Plenkoviću. A odustajanje znatno većeg igrača kao što je Tomislav Karamarko, da u toj igri sudjeluje, pokazuje da je i njegova procjena da je trenutačna bitka protiv Plenkovića zapravo već unaprijed izgubljena.

Glavni razlog zbog kojeg se Karamarko povukao iz arene jest, čini se, njegova procjena da je bolje na Plenkovića ići tek nakon što izgubi parlamentarne izbore, pa tako ispada da će Karamarko ovoga puta navijati za Davora Bernardića i politiku što gore, to bolje, kad je u pitanju izborni uspjeh HDZ-a. Procjena je njegovog tima da će ga tada biti lakše rušiti, uspije li ga pobijediti SDP i Bernardić.

No, što ako se to ne dogodi? Ispast će da je Tomislav Karamarko ipak čovjek, suma sumarum, ne baš uspješne političke karijere.

Mijenjao je kapute, najprije bio čovjek Stipe Mesića, pa prononsirani tvrdi HDZ-ovac, koji međutim nije uspio postati ni predsjednik vlade, nego je to mjesto morao prepustiti Tihomiru Oreškoviću, niti je uspio zadržati saborsku većinu u tom mandatu kao šef glavne stranke – zbog vlastite afere, nakon što se doznalo kako je tvrtka njegove supruge poslovala s tvrtkom koja je u vlasništvu zastupnika i savjetnika MOL-a.

Iako je bio među osnivačima HDZ-a, pa pročelnik kabineta Josipa Manolića i Franje Gregurića, pa šef POA-e, SOA-e i Ureda za nacionalnu sigurnost, pa ministar unutarnjih poslova, sve se čini kao da Karamarku sve to iskustvo nije bilo dovoljno da u politici stekne jednu ključnu osobinu – hrabrost.

Tako se i ovog puta povukao, mada su već ljudi iz njegova kruga bili objavili javno pozive na njegove skupove, a prvi takav trebao se održati već krajem ovog tjedna.

Ne obavijestivši ni te, najbliže suradnike, Karamarko se odjavio iz konkurencije za šefa HDZ-a i, ako ne dođe do kakvog obrata u zadnji tren, čini se da će Karamarko idućih šest mjeseci provesti moleći se dragom Bogu da Davor Bernardić prođe što bolje na izborima najesen. Tako mu Bog pomogao, rekao bi Zoran Milanović.

Za to vrijeme, suparnici Andreja Plenkovića vjerojatno će medijima nastaviti plasirati imovinske afere vezane uz njegove ministre. Za novinare i medije to je win-win situacija, jer malo koja od afera ne počiva na istinitim podacima o ministrima i ostalim Plenkovićevim suradnicima, no ujedno je to i dokaz najnižih metoda kojima se unutar HDZ-a služe ljuti neprijatelji kad je borba za moć u pitanju.

Dok se SDP-ovci u takvim situacijama bore međusobnim debatama, HDZ-ovci se bave podzemnim ratovima i baš slučajno kad su unutarstranački izbori na dnevnom redu izbija afera za aferom.

Bez obzira na sve to, Karamarkovo »junačko« povlačenje uvelike je olakšalo poziciju Plenkoviću, nasuprot kojega je sad ostao samo jedan opozicijski blok, i to predvođen ne odveć liderski obdarenim Mirom Kovačem.

Da Karamarko i sam vjeruje u uspjeh tog projekta, ne bi najavljivao da će Plenković biti pobjednik, a da će ga on rušiti u drugoj rundi, nakon izbora za Sabor.