Hrvatska zaista dugo nije dobila ovakav kompliment. Glavni tajnik Svjetske muslimanske lige Muhammad bin Abdul Karim Issa nazvao ju je »domom mira i harmonije«. Na prvi pogled to se zaista čini tek kao puka pristojnost i znak dobre volje čovjeka koji je u Zagreb došao kako bi prisustvovao skupu predstavnika različitih religija.

Naravno, neki događaji kojima smo svjedočili zadnjih godina ne odaju baš dojam da se u našem slučaju radi o harmoničnoj zemlji. Posebno kada su u pitanju međureligijski odnosi. Iako je od rata prošlo skoro 25 godina, njegovi su ožiljci ovdje još itekako duboki. Dvije su se kršćanske zajednice u Hrvatskoj, ona većinska katolička i manjinska pravoslavna, našle na različitim stranama u ratu do kojeg je došlo zbog velikosrpske agresije.

Ratu koji je imao i vjersku dimenziju. Da se ne spominje što se sve događalo u zadnjih stotinu godina. Stoga će za punu normalizaciju odnosa trebati jako puno vremena. A njoj bi sigurno pripomoglo i to da šef Srpske pravoslavne crkve (SPC) u svojim poslanicama vjernicima konačno jednom konstatira da ipak postoji nešto što se zove Republika Hrvatska i da prestane s užasnom praksom napuhavanja brojki iz Drugog svjetskog rata. S druge pak strane hrvatska radikalna desnica često pretvara SPC u metu svojih brutalnih napada koji ponekad graniče s bizarnošću. Prije koji tjedan u jednoj televizijskoj emisiji jedan već pomalo zaboravljeni »general dvije vojske« govorio je takve stvari o SPC-u kakve se nisu mogle pročitati ni u glasilu HSP-a ujesen 1991.

Iako je papa Franjo sigurno mislio sve najbolje, njegova inicijativa da u proces kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca uključi i SPC dodatno će zatrovati odnose dviju kršćanskih crkava. I pametniji ljudi iz SPC-a govore da nije na njima određivati tko će biti proglašen svetim u Katoličkoj crkvi. Ali Sveta Stolica i dalje snažno inzistira na tome, pa će ovaj štetan proces očito biti nastavljen. Štetan ne samo po odnose dviju crkava, već i dva naroda čiji se pripadnici u znatnom broju vežu uz njih.

Na svu sreću besmislen, suvišan i potpuno nepotreban hrvatsko-bošnjački sukob s početka devedesetih ostavio je puno manje posljedice na odnose katolika i muslimana. Jedini ispad kojeg se možemo sjetiti u zadnje vrijeme bio je onaj jednog liberalnog zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini koji je ustvrdio da mu je čudno da netko s prezimenom Hasanbegović može uopće živjeti u Zagrebu.

Da su odnosi danas takvi, zasluge idu kardinalu Franji Kuhariću koji je početkom devedesetih bio prilično kritičan prema nekim elementima hrvatske politike prema BiH. Njome tada nisu bili previše zadovoljni ni tadašnji uvodničari Glasa Koncila. Uza sve to, ilegalni migranti, koji su gotovo svi muslimanske vjere, Hrvatsku vide tek kao postaju na putu prema bogatoj sjevernoj Europi. Tako da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji ikakva osnova za društvene rasprave kakve se vode u Francuskoj, Njemačkoj ili Švedskoj, a koje pak dovode do međuvjerskih napetosti.

Kada se gleda iznutra, Hrvatska zaista jest svjetlosnim godinama daleko od »doma mira i harmonije« kada su u pitanju odnosi među religijama. Ali za nekoga tko dolazi izvana, ona može s pravom izgledati i kao oaza normalnosti u podivljalom svijetu. Religijske uvrede, napetosti i sukobi izvan naših granica, čak često i u starim zapadnim demokracijama, puno su brutalniji nego u Hrvatskoj. I često odnose i ljudske živote. I zato hvala gospodinu Issi što nas je ocijenio onakvima kakvi ipak, budimo iskreni, nismo. Ali kakvi jednog dana možda i postanemo. Uz malo sreće i mudrosti možda nam to i uspije.