Od ove subote pa sljedećih godinu dana Rijeka je europska prijestolnica kulture. Obilježeno je to spektakularnim programom koji se pratio diljem Europe. Time je Hrvatska došla u jedinstvenu priliku da u ovom trenutku, na neki način, predsjeda europskom i kulturom i politikom. Naime, kao što to svi znamo u prvih šest mjeseci ove godine Hrvatska predsjeda i Vijećem EU-a.

Ove dvije stvari, naravno uz nogomet prije godinu i pol, po drugi su put dovele modernu Hrvatsku na naslovnice europskog tiska. Prvi se to put dogodilo početkom devedesetih, na žalost, tada oko nimalo lijepih stvari.

Naravno, istina je da je Hrvatska do predsjedanja došla na osnovu pravila o rotaciji. Koje predviđa da svaka od 27 članica jednom dođe na red formalno predsjedati cijelim blokom. Tako da jest možda i malo pretjerano Vladino naglašavanje toga da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a.

S druge strane i oporba pretjeruje u banaliziranju cijele priče uspoređujući je s obvezom svakog stanara zgrade da na dane kada je određen mora očistiti snijeg pred haustorom. Naravno, nije kolosalan uspjeh predsjedavati Vijećem EU-a. Ali definitivno jest biti u poziciji da uopće dođeš u situaciju da to možes raditi. Za što je pak osnovni uvjet da si uopće zemlja članica.

A dovoljno se samo sjetiti se koliko je samo članstvo izgledalo nestvarno tamo ujesen 1991. kada su srpski tenkovi ulazili u Vukovar. U tom se trenutku činilo da neće ni postojati nešto što bi jednog dana moglo ući u EU. Tako da predsjedanje možda i nije uspjeh sam po sebi. Ali sve ono što je dovelo do njega definitivno jest.

Drugo je sad pitanje koliko će Hrvatska imati konkretne koristi od samog predsjedanja. U izravnom političkom smislu ne prevelike, ali kroz povećanu vidljivost one bi se ipak mogle i konkretizirati.

Slična je priča i s Rijekom kao Europskom prijestolnicom kulture. Iz europskih fondova došao je novac kojim će se obnoviti postojeća i razviti nova kulturna infrastruktura. Izravna je to korist, a ona neizravna mogla bi biti puno veća.

Rijeka će u sljedećih godinu dana jako dobiti na prepoznatljivost i u tom razdoblju biti u punom smislu riječi mjesto u kojem se dodiruju sve silnice svih europskih kultura. Nešto je to što se ne može samo tako izmjeriti, ali će zasigurno imati blagotvoran utjecaj na kreativni potencijal, i to ne samo na području kulture.

Zbog svega toga čini se da je premijer Andrej Plenković ipak trebao nekako izmanevrirati kohezijski sastanak u Portugalu na način da subotnje popodne ipak provede u Rijeci. »Operu industriale« u živo, nažalost, nije došla vidjeti ni još uvijek aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

U svakom slučaju sjajno je da je Hrvatska zbog kulture i predsjedanja predmet zanimanja europske javnosti. Ali i jedno i drugo – dakle taj drugi val hrvatske prepoznatljivosti – završit će za šest, odnosno za 12 mjeseci. Bilo bi jako lijepo da recimo za deset do 15 godina naša zemlja ponovo dođe u fokus europskih medija.

Pa da tako recimo njemačka državna televizija napravi prilog o tome kako je zabilježen nagli rast broja Hrvata koji se vraćaju domovinu čije gospodarstvo doživljava neočekivani rast. Ili da recimo Irish Times na naslovnici ima priču o tome da mladi Irci sve više iseljavaju u Hrvatsku. Ali pustimo sada snove. I uživajmo u sadašnjosti. Sljedećih će godinu dana u Rijeci i oko nje biti puno zanimljivih i lijepih stvari.