Nismo, doduše, imali prilike vidjeti pravi »fajt« glavnih favorita kroz izravne debate jedan na jedan, no i HRT-ovo sučeljavanje objektiviziralo je odnose među 11 predsjedničkih kandidata koji se u nedjelju natječu na izborima za mjesto šefa države.

Pokazalo se ono što smo mogli i naslućivati: da su iskusni političari i politički komunikatori, poput aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i bivšeg premijera Zorana Milanovića ipak dominantni, dok su neki favoriti toliko razočarali da je upitno kako će birači sada valorizirati njihovu nemotiviranost, kao i da nekima jednostavno nije mjesto ni u HRT-ovom studiju, a kamoli ni na biračkim listićima. Stoga je dobro da se sučeljavanje održalo.

Krenimo od kraja: kandidat Nedjeljko Babić doista nema razloga naći se u ovakvim situacijama jer, uz svo dužno poštovanje prema deset tisuća osoba koje su mu povjerile svoj potpis za kandidaturu, nije jasan ni koncept, ni politika, ni agenda koju želi zastupati. Ali, hajde, na svakim izborima ima raznih redikula pa zašto ne bi bilo i na ovima.

Skoro jednako čuđenje u svijetu može izazvati i kandidatura politički odavno »rashodovanog« Ante Đapića, no pod uvjetom da ga promatramo kao trojanskog konja HDZ-a čiji je zadatak zbuniti birače Miroslava Škore, to donekle i ima smisla.

Slično je i s Darijom Juričanom alias Milanom Bandićem: odličan nastup, politika dovedena do apsurda, odlične poruke o tome kako zbilja izgleda lice hrvatske politike, no s druge strane činjenica da njegov izborni cilj uopće nije – pobjeda.

Cilj Darija Juričana, naravno, i nije osvajanje vlasti već ukazivanje na neke fenomene, i to je odlično odrađeno, no ta je lavina koja se zakotrljala uz njegovo ime i imidž sada je već poprimila toliko velike razmjere da je Juričan vjerojatno iznenadio i sam sebe koliko jedna satira može postati ozbiljna politička poluga, a zapravo on i sam zna da ovdje nije riječ o ozbiljnoj politici i ozbiljnoj kandidaturi.

Istinski čvrste stavove o faktički istim društvenim temama i fenomenima politike zastupa pak Katarina Peović, koja je »ozbiljna« varijanta istog onog o čemu govori Juričan, dok je potencijalno dobar centristički kandidat, HSLS-ov Dejan Kovač, potpuno prokockao priliku da u političku arenu vrati istinski centar.

Da sebe toliko ozbiljno ne doživljava, bivša šefica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa Dalija Orešković mogla je ostaviti mnogo bolji dojam na ovom sučeljavanju, no borbenost joj se pretočila u nervozu, a moralno ispravne ocjene o cijelom nizu fenomena padaju u vodu zbog činjenice da je Dalija »Pale sam na svijetu«, bez stranke i bez baze.

Čak i ako odnese nešto glasova Zoranu Milanoviću, sva ispravnost njenih stavova ostat će visjeti u zraku i, nažalost, postati bačeni glas u konstelaciji snaga u kojoj i dalje kandidati velikih stranaka dominiraju.

Mislav Kolakušić i Ivan Pernar najveći su luzeri ne samo ovog sučeljavanja, nego će to biti slučaj i na samim izborima – njihove protestne glasove ovoga će puta uzeti vjerojatno Dario Juričan, dok ih je njihova nemotiviranost automatski isključila iz ozbiljne igre.

Kolakušić se uhljebio u Bruxellesu, a Pernar, mada mlad, praktički digao ruke od svega, stoga će se karte na ovim izborima nanovo izmiješati kad je u pitanju tzv. treći put, ili jednostavno prozirni populizam antisistemskih kandidata.

Na koncu, i vrlo ozbiljan kandidat na ovim izborima, čak dojučerašnji favorit, neovisni Miroslav Škoro, pokazao je da se bez jake političke podrške, pa ako hoćemo i novaca, a pogotovo bez političkog iskustva, u političkoj areni teško može plivati.

Kandidat desnice kojeg voditelji moraju moliti da malo glasnije govori – pitanje je može li nakon ovog istupa više zadržati povjerenje radikalno desnih birača, koje želi predstavljati.

Na kraju se pokazuje da će najiskusniji – Grabar-Kitarović i Milanović – ipak vjerojatno u drugi krug. Pod jednim uvjetom: da pobijede sebe u očima birača. Miroslavu Škori pritom može potencijalno pomoći samo jedna stvar, a to je da smo oba ta filma jednom već gledali.