Vladi Zorana Milanovića dopalo je do kraja operacionalizirati Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji, među ostalim, određuje uvođenje dvojezičnosti ako manjinski pripadnici čine barem trećinu udjela u stanovništvu.

A popis stanovništva iz 2011. pokazao je da Srba u Vukovaru ima više od 33 posto. I, formalno gledano, time su dobili pravo na dvojezičnost. Uslijedila je tada žustra politička rasprava tijekom koje je Milanović obećao da njegova Vlada ni u kojem slučaju neće krišom postavljati dvojezične ploče.

Nakon što je neko vrijeme oklijevala, tadašnja je Vlada ploče postavila pod okriljem noći. Uslijedile su potom akcije njihovog nasilnog skidanja u kojima je nažalost poginuo jedan nekadašnji hrvatski branitelj.

Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić drugi je dan, delikatno kako to samo on zna, ustvrdio da je sve kriva rakija, odnosno da je Darko Pajčić sam pao s ljestava po kojima se penjao kako bi skinuo ili razbio ćiriličnu ploču.

Sličnu je izjavu nedavno, uoči ovogodišnje kolone sjećanja dao i sam Milanović. A sve to unatoč činjenici da je policajac koji je Pajčića pokušavao skinuti s ljestava osuđen na šest mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog nanošenja teške tjelesne ozljede.

Ukratko SDP se držao, i čini se da se još i drži, krutih ideoloških postavki. Kao što je za većinu članova ove stranke Tito jedino i ništa drugo do neupitan lider antifašističkog pokreta, tako je i postavljanje dvojezičnih ploča u Vukovaru za njih bila tek mehanička provedba Ustavnog zakona.

Nikakve se nijanse tu nisu priznavale. Iako je čak i na srpskoj strani bilo spremnosti da se, pod određenim uvjetima, pristane na odgodu primjene Ustavnog zakona u Vukovaru.

Nažalost, još je manje razboritosti i elementarnog razuma bila na drugoj strani. Tomislav Karamarko već je i prije krize oko vukovarskih ploča izjavljivao da od HDZ-a »želi ponovo napraviti desničarsku stranku«.

Iako je sve to izgledalo kao veliki »fake news«, s obzirom na njegovu veliku bliskost sa Stjepanom Mesićem, politička se situacija bila zaoštrila. U koaliciju s HDZ-om Karamarko je bio pripustio i krajnje desni HČSP, te još neke pravaške frakcije o kojima su se širile glasine da ih je sam osnovao.

Bilo je to vrijeme, barem na verbalnoj razini, najradikalnijeg HDZ-a. Pa su naravno Karamarko i njegova ekipa poželjeli poentirati i na dvojezičnim pločama.

Sve je bilo kulminiralo kada se dogodila dvostruka kolona sjećanja, odnosno kada su HDZ-ovi komandosi praktički fizički spriječili Milanovića i tadašnji državni vrh da u kolonu uopće i uđu. Bio je to sraman događaj za koji odgovornost, barem političku svakako, snosi tadašnje vodstvo HDZ-a.

I od tada nekako započinje uporaba vukovarske tragedije u obračunima na političkoj pozornici. Milanović je nedavno ponovo dao uvredljivu izjavu o onima koji sudjeluju u koloni sjećanja, ali se u zadnjih godinu dana dogodio i jedan bitan pomak.

Vukovar se počeo koristiti i u unutarstranačkim obračunima u HDZ-u. Frontman cijelog pokreta je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava preko kojeg se napada Andreja Plenkovića zbog više od 20 godina stare činjenice.

A to je da je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja dijelom plaćena i abolicijom onih koji su sudjelovali u srpskoj pobuni i agresiji s oružjem u ruci tijekom opsade i okupacije Vukovara. Bila je to strašna cijena koju je Hrvatska platila kako bi ponovo ušla u Vukovar, a da pritom nitko ne pogine. S tim kompromisom nikakve veze Plenković nema.

Sve to u pomalo tragičnom svjetlu pokazuje stanje političke svijesti u Hrvatskoj. Iako se Plenkoviću štošta može zamjeriti u zadnje tri godine, on osobno i ljudi oko njega, u svjetonazorskom su smislu najpristojnija opcija u hrvatskoj politici. U normalnoj bi zemlji to bila prednost.

Budući da Hrvatska to nije, to im je samo uteg. Jer s jedne strane su im SDP i drugovi koji se u slučaju Vukovara postavljaju bez imalo osjećaja za stanje na terenu, ponavljajući fraze o nekakvom puzajućem fašizmu.

A s druge oporba u HDZ-u pomoću desne fraze želi se samo domoći stranačkog kormila. Vukovar, njegovi Hrvati i Srbi, nažalost, još će godinama biti tek lopta za političko napucavanje.