Odradili smo još jedan Prvi maj, obilježili još jedan Međunarodni praznik rada. U zemlji u kojoj se radnike odavno zove djelatnicima. Pa su djelatnici krajnje djelatno posukljali grah, ako se već nisu ogrebali za kakav roštilj. Vrijeme je bilo lijepo, petak se lijepo stopio s vikendom. Loši su to uvjeti za revoluciju bilo kakve vrste, makar se teško može reći da nam cvate tisuće cvjetova. Prije će biti da je kraj neki blizu. Uostalom, evo i u televizijskim emisijama priloge rade o tome hoće li za deset, dvadeset, eventualno trideset godina uopće itko raditi išta. Itko osim robota, umjetne inteligencije i tome sličnog. Slavit ćemo Međunarodni UI praznik. Jedino će grah ostati isti, tko god da ga spravio.

Neki su rad kao takav ionako otkrili tek nedavno, posve slučajno. I pritom se oduševili. Evo recimo ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Da ne bi te prigodne akcije čišćenja jednog od zagrebačkih jezeraca, ne bi čovjek nikada doznao da ima svijeta što u prirodu baca automobilske gume. Da nije konačno navukao radne rukavice na dlanove, ne bi nikada, fasciniran gumom u prirodi i sobom u čišćenju, ovako govorio: »Vidite, ova guma je probušena. Netko ju je jednostavno bacio i time postupio protiv prirode. Spriječio je rast i klijanje nove trave. Pogledajte ovaj otočić koji će sada napokon prodisati. Uklanjanjem ove gume, koja ovdje ne pripada i koja je gušila ovaj ekološki čist prostor, očekujemo obnovu i revitalizaciju ovog dijela.«

Drugi su pak nerad otkrili s veseljem, poput Lane Šiljeg, ugledne hrvatske poduzetnice, koja je među ostalim i potpredsjednica Udruge Glas poduzetnika. Ushit je bio toliki da je na svom Facebook profilu, kako piše Slobodna Dalmacija, nedavno napisala i ovo: »Ima li veće sreće nego pohitati s kćerima u čudo zvano Sephora dok je u školi nažalost dojava bombe?« Bit će da i nema. Ima zato kolega Vinko Vuković da s pravom izvrgne satiri status poduzetnički u kojem je šminka jača od bombi. Rad i nerad, inteligencija i neinteligencija. Predsjednik države koji se naradi toliko da i nema što drugo nego na kraju dana dati sebi oduška šalom i pošalicom, recimo kad bivšeg DP-ovca Josipa Dabru u prolazu šeretski zazove sa: »Gdje si ustašo!« Ne čudi onda da je do daljnjeg sav naš revolucionarni potencijal stao u onu porciju prvomajskog graha. Samo, dok se mi mislimo što i kako umjetna inteligencija zna i što i kako.

Bit će Topusko! Bit će data centar u Topuskom! Bit će podatkovni centar u Topuskom! Bit će Pantheon UI, u Topuskom dakako. Wow! Bit će 50 milijardi ulaganja! Wow! I trošit će centar struje skoro koliko je cijela zemlja troši! Wow! I Amerika i Engleska, pardon Hrvatska, bit će zemlja proleterska, odnosno umjetno-inteligentna! »Dosad za Hrvatsku u industriji umjetne inteligencije nitko nije znao, a ovaj projekt stavlja nas u top pet država EU-a po tom pitanju«, poručio je svima Mislav Crnogorac, čovjek zadužen za projektiranje cijelog postrojenja u Topuskom. O, da je bilo ranije znati kako ti samo mega postrojenje treba da skočiš od ništa do top pet! Ma bolje ikad nego nikad.

Vrište naslovnice, upinju se svi viđeni ljudi puhati u ta jedra tehnološka bez kojih danas nema naprijed. Krajnji je čas ako ne mislimo zakasniti skroz. Nema veze što tamo neke robot taksije čekamo k’o ozebli sunce cijelu vječnost, nema veze što nas povijest uči da često ta američko-hrvatska gospodarska partnerstva i nisu završavala sretno, nema veze što osim naslovnica novina i nemamo bogzna kakvih podataka o čemu se tu zapravo radi. A naš narod da prostite zajeban, skeptičan, sumnjičav. Ako se željelo nametnuti neku drugu temu, a ne da je samo ona o ustašama i partizanima koju tako vole Penava i stranački mu kolega Mlinarić, bome se narod na to i natjeralo.

U frizerskom salonu mlada naučnica šiša njega, a gazdarica zrelih godina šiša gospođu koja joj je vršnjakinja. Tema broj jedan, dakako, čudo u Topuskom. »Prvo su nam farmu pilića htjeli dovesti, potrovat nas skroz, a sad umjetna inteligencija da nas zagadi i više«, nemaju njih dvije dvojbi baš nikakvih. Nemaju dvojbi, jer sve je u magli. Ne gradi se nešto što se Pantheon zove tako da među nas sleti na naglo, neočekivano, k’o da je s neba palo. Pantheon! Teško da se moglo pretencioznije ime za projekt naći, a opet ako je netko u onaj Chat Gpt ukucao »daj mi pretenciozno ime za podatkovni centar u Topuskom«, lako moguće da je zauzvrat dobio baš ovo, Pantheon. I dok onaj rimski simbolizira i dan danas savršenstvo, stabilnost i neuništivost, ovaj u Topuskom kani simbolizirati Hrvatsku kao zemlju tehnologije. Nevolja je samo što još ništa nemamo osim veličanja projekta. Imamo ledinu. I imamo ljude koji tamo gdje će biti centar eto žive. Da ih je samo pet, šest valjalo bi ih štogod pitati, nešto im objasniti, ponuditi neku poštenu cijenu da se uklone inteligenciji kad su već bili takve jalove sreće da žive na području kojeg samo potresi zaboravili nisu. Pantheon.

»Treba nam to, i budućnost je to, ali….«, kaže ona koja kruh zarađuje tamo gdje se o energetici govori na dnevnoj bazi. Ako ništa suspektna joj je najava da će sve to za pet, šest godina biti gotovo. U zemlji u kojoj se ni asfalt ne stigne zakrpati u toliko godina, vjerovati u građevinsko i svako drugo čudo bilo bi naivno. Kod gazdarice frizerskog salona to ne prolazi. Ali ajde, vrijedi podrške svaka zdrava inicijativa, inteligentna pogotovo. Samo, što će nama umjetna inteligencija ako ove neumjetne, originalne, prirodne i bogom dane imamo na bacanje i to takve da je nijedan podatkovni centra proizvesti ne može. Što će nama umjetna inteligencija kraj ministra vanjskih poslova koji oduševljen svojim doprinosom u čišćenju okoliša, nakon sraza s odbačenom automobilskom gumom, kaže: »Vidite, ova guma je probušena. Netko ju je jednostavno bacio i time postupio protiv prirode. Spriječio je rast i klijanje nove trave. Pogledajte ovaj otočić koji će sada napokon prodisati. Uklanjanjem ove gume, koja ovdje ne pripada i koja je gušila ovaj ekološki čist prostor, očekujemo obnovu i revitalizaciju ovog dijela.« Što će nama čudo u Topuskom kad ima inteligencije u poduzetnica koje bez krzmanja na svojem profilu napišu: »Ima li veće sreće nego pohitati s kćerima u čudo zvano Sephora dok je u školi nažalost dojava bombe?« Što će nam ulaganje od 50 milijardi eura kad imamo neprocjenjivog predsjednika koji se našaliti znade i tako da onom Dabri iz DP-a umjesto pozdrava dobaci inteligentno i sa smiješkom: »Gdje si ustašo!?«

Elem, nema tko se nije očešao već o čudo u Topuskom, bilo da je s visoka, bilo da se poput načelnika općine iskreno nada da će mu općina živnuti i ljudstvom i financijama. A i da nije, uvijek ima tu neki bivši ministar vanjskih poslova da sve začini svojim promišljanjem, promišljanjem poslije kojeg se više i nema što reći. Miro Kovač recimo, koji veli: »Hrvatska se Amerikancima čini zanimljivom, a nije ni bez razloga odabrana lokacija u Topuskom. Vidim šansu za Hrvatsku i ne vidim razloga da se to ne realizira. Kada se to realizira, to može biti pokazatelj da Hrvatska nije samo priča za jednu noć i avanturu, nego da Hrvatska može pružiti tvrtkama uvjete da se skrase te da nudi stabilnost.« Možda je čitanje krivo, ali tu u Kovača Hrvatska kao da je na raskrižju, kao da joj je konačno odlučiti kome se podati i je li joj, da prostite, biti kurva ili svetica. Trebalo bi je priženiti, a kud ćeš boljeg ženika od Amerike, rezonira, nema sumnje Kovač. Taman da, barem u ovoj fazi, jasno bude da tu nemam nikakvoga čuda, a bome ni inteligencije. Taman da jasna bude potreba da se čudu, pa bilo ono i u Topuskom, eto nadamo.