Nije problem u tome što svatko ima pravo vjerovati što hoće. To je neotuđivo pravo svakoga, koje se ne smije ni s čime dovesti u pitanje. Također nije dobro svoje uvjerenje olako mijenjati, bez valjanih razloga i argumenata. Problem nastaje kada predugo prevladava vjerovanje samo u ono što se želi čuti
Tijekom proteklih godina pratimo brojna izvješća koja pristižu iz EU-a o stanju u našem društvu. Primjerice, »Hrvatska se i u 2019. godini zadržala na pretposljednjem mjestu među zemljama EU-a po stvarnoj individualnoj potrošnji i BDP-u po stanovniku« (Eurostat). »Stvarna individualna potrošnja po stanovniku iskazana standardom kupovne moći bila je u Hrvatskoj prošle godine (2020.) 34 posto ispod prosjeka EU-a« (Eurostat). Hrvatska se na globalnoj ljestvici konkurentnosti, na temelju podataka koje je prezentirao Institut za razvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne u 2021. godini, nalazi na 59. mjestu od ukupno 64 analiziranih zemalja. Hrvatska je u čak sedam od 20 indeksa na samom začelju: u području prakse upravljanja (64.), tržišta rada (64.), zakonodavstva u poslovanju (61.), osnovne infrastrukture (60.), stranih investicija (59.) te financija (59.). Po percepciji neovisnosti pravosuđa Hrvatska, Slovačka i Poljska najgore stoje u EU-u, nedavno je izvijestila Europska komisija. Kada je riječ o korupciji, Hrvatska u 2021. godini zaostaje za 17 bodova od prosjeka Unije (Transparency International). Prema podacima koje je prije četiri godine objavila OIDEL – nevladina organizacija sa savjetodavnim statusom pri UN-u, UNESCO-u i Vijeću Europe, Hrvatska se po indeksu sloboda u obrazovanju – od 136 država koje su bile obuhvaćene istraživanjem – našla na 105. mjestu. A upravo je sustav obrazovanja temelj na kojemu se, najprije kod djece, a zatim kod odraslih ljudi, treba sustavno izgrađivati sposobnost kritičkog promišljanja bez čega nema uspješnog i demokratskog društva. U jednoj od svojih stručnih analiza koju je svojedobno u hrvatskim medijima prezentirao prof. dr. Tihomir Domazet, redoviti profesor ekonomije i financija, između ostalog piše: »Relativna razvijenost Hrvatske mjerena BDP/s pokazuje, da je u odnosu na EU 28 u razdoblju od promatranih tridesetak godina (1986. – 2018.), smanjena za 30,3 posto. Tako veliko smanjenje nema niti jedna članica EU-a«.
Takvoj slici naše stvarnosti, suprotstavlja se ona pozitivna i optimistička, koju još uvijek prihvaća većina hrvatskih građana. »Ostvarili smo značajne pomake u povećanju kvalitete života svih građana i to svih generacija građana, jačajući solidarnost prema najugroženijima, a posebno smo posvećeni demografskoj revitalizaciji zemlje koja je u biti egzistencijalno generacijsko pitanje za sve nas. Značajno su povećane plaće, mirovine, socijalne naknade, a osjetno smo podigli i rodiljne i roditeljske naknade za bolje materijalne uvjete obitelji, osobito mladih obitelji kojima smo olakšali rješavanje stambenog pitanja«, kazao je u lipnju 2021. premijer Andrej Plenković. To pokazuje da se u nas još uvijek vodi žestoka rasprava i bitka oko prihvaćanja stvarnosti u kojoj živimo. Nije dovoljno informirati građane što primjerice piše u raznim izvješćima i analizama najviših tijela Unije koja se dostavljaju svim relevantnim institucijama u svijetu, ili rezultatima znanstvenih istraživanja, jer se one očito ne podudaraju s uvjerenjem većine građana. Naravno, nije problem u tome što svatko ima pravo vjerovati što hoće. To je neotuđivo pravo svakoga, koje se ne smije ni s čime dovesti u pitanje. Također nije dobro svoje uvjerenje olako mijenjati, bez valjanih razloga i argumenata. Problem nastaje kada predugo prevladava vjerovanje samo u ono što se želi čuti. Mnogi s pravom ističu: rješenje se nalazi u »kritičkom promišljanju«. Točno, međutim prethodno treba savladati najmanje dvije ozbiljne prepreke. Da bi netko mogao kritički promišljati, prvo mora upoznati probleme. Bez poznavanja relevantnih činjenica, kritičko promišljanje nije moguće. Na žalost mnoge prosudbe, odluke i ocjene, još uvijek se donose na temelju emocija koje su povezane sa stavovima i predrasudama koje se najčešće zasnivaju na pogrešnim ili nepotpunim informacijama. Pojedini pripadnici autoritarne kulture sada su u medijima počeli otvoreno prozivati i vrijeđati čak i znanstvenike koji drukčije misle i govore. Sklonost takvom agresivnom ponašanju i netoleranciji, psiholozi to najbolje znaju, pojavljuje se kao posljedica odricanja od odgovornosti za vlastito mišljenje i ponašanje.
Povjerenik za gospodarstvo Europske komisije Paolo Gentiloni, nedavno je izjavio: »Nakon što joj je gospodarstvo bilo teško pogođeno pandemijom, Hrvatska sada ima povijesnu priliku za gospodarski oporavak«. Gentiloni je u pravu, ovo je doista »povijesna šansa«. Međutim treba znati, da će ova impozantna suma novca namijenjena našoj državi – nužno potrebna za prevladavanje krize, morati proći kroz veoma strogu proceduru. U dokumentima EU-a, između ostalog, piše: »Pri provedbi Mehanizma EU-a države članice, kao korisnice ili zajmoprimateljice sredstava u okviru Mehanizma, moraju poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi zaštitile financijske interese Unije, te kako bi osigurale da je uporaba sredstava u vezi s mjerama u skladu s primjenjivim pravom Unije i nacionalnim pravom, osobito u pogledu sprječavanja, otkrivanja i onemogućavanja prevara, korupcije i sukoba interesa.« To znači da će se kriteriji i procedure Unije morati izravno suočiti s našom stvarnošću, neovisno što o njoj netko mislio.
Promatrajući ovo što se danas događa, neodoljivo podsjeća na neke ocjene koje je dr. Mijo Mirković (Mate Balota) izrekao u obrani svoje doktorske disertacije prije 98 godina, pred najvećim autoritetima onoga vremena: »Kod Slavena se formirao čitav sustav vrijednosti koji je bitno različit od zapadnog racionalizma. Taj sustav vrijednosti drži narod podalje od gospodarskoga života. Najbolji i najenergičniji ljudi ne posvećuju se gospodarskom životu. Dva elementa određuju ekonomsku produktivnost svakoga naroda – prirodni uvjeti i osobine ljudi. Dok je Zapad razvijao slobodu pojedinca, racionalizam i napredak tehnike, dotle su Slaveni, smatrali poslovnog, racionalno orijentiranog čovjeka, vrijednoga prezira« (dr. Mijo Mirković, »Glavni uzroci gospodarske zaostalosti slavenskih naroda, Frankfurt/nm – Disertacija, 1923.). Koliko smo se danas realno, a ne smo verbalno odmaknuli od takvog obrasca ponašanja, posebice nakon ulaska u EU, vrijeme će pokazati.
Piše Drago Kraljević
Uvjerenja su često u sukobu sa stvarnošću
Drago Kraljević
18. srpanj 2021 10:09
Foto arhiva NL
Nije problem u tome što svatko ima pravo vjerovati što hoće. To je neotuđivo pravo svakoga, koje se ne smije ni s čime dovesti u pitanje. Također nije dobro svoje uvjerenje olako mijenjati, bez valjanih razloga i argumenata. Problem nastaje kada predugo prevladava vjerovanje samo u ono što se želi čuti
Tijekom proteklih godina pratimo brojna izvješća koja pristižu iz EU-a o stanju u našem društvu. Primjerice, »Hrvatska se i u 2019. godini zadržala na pretposljednjem mjestu među zemljama EU-a po stvarnoj individualnoj potrošnji i BDP-u po stanovniku« (Eurostat). »Stvarna individualna potrošnja po stanovniku iskazana standardom kupovne moći bila je u Hrvatskoj prošle godine (2020.) 34 posto ispod prosjeka EU-a« (Eurostat). Hrvatska se na globalnoj ljestvici konkurentnosti, na temelju podataka koje je prezentirao Institut za razvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne u 2021. godini, nalazi na 59. mjestu od ukupno 64 analiziranih zemalja. Hrvatska je u čak sedam od 20 indeksa na samom začelju: u području prakse upravljanja (64.), tržišta rada (64.), zakonodavstva u poslovanju (61.), osnovne infrastrukture (60.), stranih investicija (59.) te financija (59.). Po percepciji neovisnosti pravosuđa Hrvatska, Slovačka i Poljska najgore stoje u EU-u, nedavno je izvijestila Europska komisija. Kada je riječ o korupciji, Hrvatska u 2021. godini zaostaje za 17 bodova od prosjeka Unije (Transparency International). Prema podacima koje je prije četiri godine objavila OIDEL – nevladina organizacija sa savjetodavnim statusom pri UN-u, UNESCO-u i Vijeću Europe, Hrvatska se po indeksu sloboda u obrazovanju – od 136 država koje su bile obuhvaćene istraživanjem – našla na 105. mjestu. A upravo je sustav obrazovanja temelj na kojemu se, najprije kod djece, a zatim kod odraslih ljudi, treba sustavno izgrađivati sposobnost kritičkog promišljanja bez čega nema uspješnog i demokratskog društva. U jednoj od svojih stručnih analiza koju je svojedobno u hrvatskim medijima prezentirao prof. dr. Tihomir Domazet, redoviti profesor ekonomije i financija, između ostalog piše: »Relativna razvijenost Hrvatske mjerena BDP/s pokazuje, da je u odnosu na EU 28 u razdoblju od promatranih tridesetak godina (1986. – 2018.), smanjena za 30,3 posto. Tako veliko smanjenje nema niti jedna članica EU-a«.
Takvoj slici naše stvarnosti, suprotstavlja se ona pozitivna i optimistička, koju još uvijek prihvaća većina hrvatskih građana. »Ostvarili smo značajne pomake u povećanju kvalitete života svih građana i to svih generacija građana, jačajući solidarnost prema najugroženijima, a posebno smo posvećeni demografskoj revitalizaciji zemlje koja je u biti egzistencijalno generacijsko pitanje za sve nas. Značajno su povećane plaće, mirovine, socijalne naknade, a osjetno smo podigli i rodiljne i roditeljske naknade za bolje materijalne uvjete obitelji, osobito mladih obitelji kojima smo olakšali rješavanje stambenog pitanja«, kazao je u lipnju 2021. premijer Andrej Plenković. To pokazuje da se u nas još uvijek vodi žestoka rasprava i bitka oko prihvaćanja stvarnosti u kojoj živimo. Nije dovoljno informirati građane što primjerice piše u raznim izvješćima i analizama najviših tijela Unije koja se dostavljaju svim relevantnim institucijama u svijetu, ili rezultatima znanstvenih istraživanja, jer se one očito ne podudaraju s uvjerenjem većine građana. Naravno, nije problem u tome što svatko ima pravo vjerovati što hoće. To je neotuđivo pravo svakoga, koje se ne smije ni s čime dovesti u pitanje. Također nije dobro svoje uvjerenje olako mijenjati, bez valjanih razloga i argumenata. Problem nastaje kada predugo prevladava vjerovanje samo u ono što se želi čuti. Mnogi s pravom ističu: rješenje se nalazi u »kritičkom promišljanju«. Točno, međutim prethodno treba savladati najmanje dvije ozbiljne prepreke. Da bi netko mogao kritički promišljati, prvo mora upoznati probleme. Bez poznavanja relevantnih činjenica, kritičko promišljanje nije moguće. Na žalost mnoge prosudbe, odluke i ocjene, još uvijek se donose na temelju emocija koje su povezane sa stavovima i predrasudama koje se najčešće zasnivaju na pogrešnim ili nepotpunim informacijama. Pojedini pripadnici autoritarne kulture sada su u medijima počeli otvoreno prozivati i vrijeđati čak i znanstvenike koji drukčije misle i govore. Sklonost takvom agresivnom ponašanju i netoleranciji, psiholozi to najbolje znaju, pojavljuje se kao posljedica odricanja od odgovornosti za vlastito mišljenje i ponašanje.
Povjerenik za gospodarstvo Europske komisije Paolo Gentiloni, nedavno je izjavio: »Nakon što joj je gospodarstvo bilo teško pogođeno pandemijom, Hrvatska sada ima povijesnu priliku za gospodarski oporavak«. Gentiloni je u pravu, ovo je doista »povijesna šansa«. Međutim treba znati, da će ova impozantna suma novca namijenjena našoj državi – nužno potrebna za prevladavanje krize, morati proći kroz veoma strogu proceduru. U dokumentima EU-a, između ostalog, piše: »Pri provedbi Mehanizma EU-a države članice, kao korisnice ili zajmoprimateljice sredstava u okviru Mehanizma, moraju poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi zaštitile financijske interese Unije, te kako bi osigurale da je uporaba sredstava u vezi s mjerama u skladu s primjenjivim pravom Unije i nacionalnim pravom, osobito u pogledu sprječavanja, otkrivanja i onemogućavanja prevara, korupcije i sukoba interesa.« To znači da će se kriteriji i procedure Unije morati izravno suočiti s našom stvarnošću, neovisno što o njoj netko mislio.
Promatrajući ovo što se danas događa, neodoljivo podsjeća na neke ocjene koje je dr. Mijo Mirković (Mate Balota) izrekao u obrani svoje doktorske disertacije prije 98 godina, pred najvećim autoritetima onoga vremena: »Kod Slavena se formirao čitav sustav vrijednosti koji je bitno različit od zapadnog racionalizma. Taj sustav vrijednosti drži narod podalje od gospodarskoga života. Najbolji i najenergičniji ljudi ne posvećuju se gospodarskom životu. Dva elementa određuju ekonomsku produktivnost svakoga naroda – prirodni uvjeti i osobine ljudi. Dok je Zapad razvijao slobodu pojedinca, racionalizam i napredak tehnike, dotle su Slaveni, smatrali poslovnog, racionalno orijentiranog čovjeka, vrijednoga prezira« (dr. Mijo Mirković, »Glavni uzroci gospodarske zaostalosti slavenskih naroda, Frankfurt/nm – Disertacija, 1923.). Koliko smo se danas realno, a ne smo verbalno odmaknuli od takvog obrasca ponašanja, posebice nakon ulaska u EU, vrijeme će pokazati.