Glupo bi bilo reći da su oči svih ovih dana uprte u Svjetsko nogometno prvenstvo i ono što tamo na zelenoj tratini rade naši reprezentativci. Glupo i neiskreno, jer mogu u jedan u noći oči biti uprte u štogod, ma se i opet kapci lijepe taman toliko da je sve u nekoj magli, a ono što se i dogodi, dogodi se, kako to pjesnici vele, u magnovenju. Glupo bi bilo reći i da su sve uši ovih dana naćuljene taman tako da se uredno čuje ono što se u dalekoj Americi izgovara. Tko bi po cijele dane slušao i Valentinu Miletić, a kamo li puste izjave koje su jedna drugoj nalik onako nerealno optimistične. A onda je pred mikrofone izašao Nikola Vlašić nošen vlastitim učinkom u srazu s Ganom. Pa reče: »Držimo se zajedno, molimo zajedno, Bog nam je jako važan u životu.«

I oči i uši se otvoriše, kako je i red kad se Svevišnjeg zaziva. Zaspati na miru poslije onog što se čulo bilo je skoro pa nemoguće, i s molitvom i bez nje. Jer, otvorio je pripadnik obitelji Vlašić more dilema, more pitanja. Kako li samo ta molitvena zajednica izgleda? Što ako ima netko da se ne voli moliti u grupi, ili moliti uopće? Jesu li tekstovi molitvi blago parafrazirani i prilagođeni stanju na terenu i taktici, ili su to one uobičajene i opće prihvaćene molitve? Događa li se sve u sjeni pustih raspela uz koje se selektor fotografirao pred put? Ima li šanse kakav ateist uopće zaigrati ako se ne prilagodi obiteljskim običajima, ili ne daj bože kakav Viking poput Halanda? Kako se iz naše pozicije gleda na molitvu pripadnika drugih nekih nacija i vjere? I što kad preko puta stane ekipa koja isto sjedinjena moli, čiji je Bog tada veći, jači i zašto bi se uopće samo nama i to baš uvijek priklonio ako o istom govorimo!? Koja je to i kolika, na koncu, uspješnost molitvi, kad je već statistika majka svega!?

Mali milijun pitanja, bez obzira imate li sve sakramente ili nemate. Ono za što smo mislili da je tek obična nogometna vrsta po interpretaciji Vlašićevoj zapravo je, lako moguće, molitvena zajednica. Nogometno vješta molitvena zajednica, ali ipak molitvena zajednica zvana Obitelj. A mi sekularna država. To ili je Crkva pomalo osvojila sve, ili je HDZ osvojio sve, ili su klečavci zapravo svi, ili je to onaj neki izmaštani lijevi ekstremizam isprovocirao ovaj konkretni desni i natjerao umjeren svijet da se od svega brane molitvom!? Još ako vam se sve to mota po glavi u dva u noći dok slijepljeni kapci pokušavaju dokučiti u kakvom dresu su reprezentativci Bosne i Hercegovine dok jurišaju na individue čije su majice ukrašene stiliziranim valovima, nije uopće nemoguće da se jutrom ustanete bijesni posve i odlučni da sve stavite ad acta jednom posve konkretnom zapovijedi! »Neš majci«, uzviknuo je predsjednik Milanović! I sve je otišlo dovraga i bestraga.

Zapravo, nije posve precizno utvrđeno što je to točno predsjednik uzviknuo krajnje odlučno, ali smisao je onaj kojeg je davno u pjesmu stavio Vojko V. To famozno »reka san ne može« svako toliko se pojavio negdje kao platforma političkog djelovanja. Pojavi se jer ne traži previše mozganja, kažeš da ne može i gotovo. A poklonici u deliriju, jer si šatro prčevit. Ali, da je barem predsjednik odlučio pokazati da je još uvijek živ i među nama zbog kakve druge teme bilo bi svima lakše, a ne samo da zagorča život maloj grupi pripadnika Počasne-zaštitne bojne koja je jedino htjela skoknuti do Pariza. Pariz, ah Pariz. Neka govori tko što hoće, ali rijetko gdje se osjeća čovjek bolje nego na širokom ulicama francuske prijestolnice dok šeta naokolo s onom njihovom štrucom kruha pod rukom. Ništa nema bolje do Parižana što plešu uz rijeku, od čaše vina u kakvom bistrou, od šansone, od umjetnosti. Doći u Pariz kakogod i kadgod i lijepo je i dobro, a doći u Pariz pa biti dio vojnog mimohoda kojim se obilježava Dan pada Bastilje čini se kao čast neka. Ma, predsjednik je rekao »ne može«. I nastade kraval.

Premijer i Vlada digli su se na stražnje noge. Pa dok se predsjednik poziva na Ustav i to da je on Vrhovni zapovjednik oružanih snaga, Vlada se poziva na zakon koji im daje za pravo da sami odlučuju kud će s počasnom postrojbom. Pritom podsjećaju kako je i sam današnji predsjednik slao bojnu naokolo kad je bio premijer bez da ikog išta pita. Reklo bi se Ustav je širok i predsjednik se poziva na njega. S druge strane zakon je uzak i Vlada se poziva na njega.

Glazbenik Šajeta, ako se ne vara čovjek tko je autor, odavno je to sve sažeo u stih koji kaže: »Široko nam je srce, ma je uzak breg.« Piše u Ustavu da Vlada i predsjednik zajedno kreiraju štošta pa od tog ništa. Ne piše nigdje da je u redu da predsjednik izađe pred novinare pa ih redom popljuje, pa se dogodilo. A ne piše nigdje ni da je u redu da svaka šuša naziva načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH pa mu prijeti, ma se i to dogodilo. Onaj običan čovjek pita se štošta. Pitanje je skoro jednako kao i ono što ih je otvorilo Vlašićevo priznanje.

Predsjednika se biralo da vlasti bude stalno kamenčić u cipeli, a ne da ga svaku godinu dana uhvati ludilo kojem je teško naći kraja i početka. Jednom u sto godina je malo i ništa, a ako se već ide u sukob ima li ikakve šanse da se sve karte bace na stol!? Nema, dakako. S druge pak strane teško je razumjeti i zbog čega je toliko teško Vladi, prije puta u Pariz onako ovlaš, obavijestiti predsjednika o namjerama kad je već Vrhovni zapovjednik. Tuk na utuk to je nit vodilja, taman da se obrukamo pred svijetom posve fino. Puca se iz svih oružja, prijeti mističnim radnjama, zaziva anarhija, a bome ima svijeta što i državni udar spominje. Nismo mi ta družina, na sreću. No, ako život piše romane, jedna je figura tu već sad tužan književni lik kojeg se jednostavno žrtvovalo u ime tanušne radnje.

Nekada se po figuri, stasu, licu dade naslutiti kakav je tko čovjek. Tihomir Kundid visok je i mršav, k’o gorštak nekakav nesklon velikoj priči. On je od onih koji ne govore puno, ne jedu puno, ne piju puno, već sve taman koliko je dovoljno, a da čovjek ne ugrožava ni sebe ni druge. On je od onih koji svoj posao odrađuju ozbiljno i profesionalno i pritom ne traže da ih taj posao ispunjava svekolikim veseljem. Posao je da se odradi i to se i od drugih očekuje. Vjerojatno je i zbog toga Kundid vojnik. I vjerojatno je pošao tamo da mu se život nikada ne zakomplicira više nego treba. A onda su ga stavili pred nemogući izbor, ne libeći se unaprijed mu najaviti kako sve što je do sada radio, i zbog čega je uostalom to što jest, više ne vrijedi ni malo. Vojnik je tu da sluša zapovijed. Samo, ovaj vojnik službuje u zemlji koja još riješila nije ni to tko zapovijed i za što daje. I ovaj vojnik živi u zemlji u kojoj se gorštačka posvećenost poslu ne cijeni previše. Politika takve ne trpi, ako ne mora.

Elem, potreba da se pođe u Pariz razbuktala je strasti svake vrste. Zašto, kako, radi čega, osim zbog činjenice da je Pariz grad u kojem je lijepo biti, teško da je i samim akterima velika ega jasno. Srozalo se u nas sve, stavila šapa na sve, pa zašto ne bi i vojska. U što se sukob može izroditi možda je bolje da nikada ne doznamo. Što god, međutim, bilo jednog će dana predsjednik i opet moći kazati premijeru, baš kao i premijer predsjedniku: »Uvijek ćemo imati Pariz.« Ako je Rick Blain u Casablanci mogao tako zaključiti romansu s Ilse Lund u ime višeg interesa, moći će, ako ne i morati, i predsjednik i premijer. I pritom uistinu nije važno tko je Bogart, a tko Bergman. U protivnom ostaje nam poći putem kojeg je utabala molitvena zajednica specijalizirana za nadigravanje na zelenim pašnjacima. Od uređene države očekivalo bi se doduše i mrvicu više, ali Bože moj.