U nje je jednostavno takav impuls, onaj majčinski, da čim, ne daj Bože, krene kakva nepogoda, hvata u ruku telefon ili mobitel i zove. Ne treba njoj puno, dovoljno je izvještaj u podnevnom Dnevniku, vijest u novinama, javljanje na radiju. Zemljopis tu ne igra ništa i ne znači ništa, jer gdjegod da su požari, potresi i poplave ona računa da je to sigurno negdje blizu njene djece. Pa zove uznemirena sve redom. I bolje, jer da ne nazove, zabrinuli bi se potomci da je kraj svijeta tu negdje iza ugla. A i valja pošteno priznati da i njima godi ta briga, makar im je već godina taman toliko da svoju djecu zovu naokolo čim negdje na svijetu krene kakva nepogoda.

– Ako me opet zoveš pitat’ je li me poplavilo….

– Dobro, neću te ništa pitat’ – ona će uvrijeđeno.

Poslije mladuncu bude žao što se obrecnuo, jer u toj priči o poplavi igra i činjenica odakle si i koliko si se puta uopće s poplavama sreo. Ako si s mora, čini ti se da je s morem lako, neće se ono preliti preko obala još barem stotinjak godina, a do tad samo treba paziti koji vjetar puše i na more ne ići ako ne treba. Rijeke su nešto drugo, tim više ako o njima pojma nemaš. Pa kad ti na pola života more zamijeni Sava, naravno da si na oprezu, da psu ne daš blizu vode, da ti se balvani što ih rijeka nizvodno nosi čine užasno opasni, da ne gledaš dolje kad ideš preko pješačkog mosta, da ti se dlačice dižu na koži kad susjedi pričaju o rijeci koja je onomad bila toliko visoka da su svi podrumi i garaže u kvartu poplavili. No, navikne se čovjek brzo na sve dok je voda na pristojnoj razdaljini. Zato se ne navikne baš nikad na slike kuća i dvorišta, soba i trgovina poplavljenih posve, na slike ulica po kojima se može samo čamcem i nikako drukčije. Ali, svako toliko dogodi se. Dogodi se da je kiša jača no ikada, da su vodostaji viši no ikada, da su nasipi niži no ikada, da su odvodi uži no ikada, da jednostavno poplavi sve. Pa se čovjek pita, mora li tako!? I ako ne mora, da nema netko tko je za nevolju kriv, a da nije sva krivnja samo na prirodi kojoj se ne možeš načuditi dovoljno što nas uopće ovakve trpi.

Priroda. Koju smo izraubali skroz, uzeli je zdravo za gotovo, podvrgli je stresu gorem nego li je onaj naš svakidašnji. Globalno zatopljavanje, temperature koje se dižu taman tako da se sav led otopi, staklenički plinovi, sav silni otpad i sva silna nebriga. Meteorolozi su razumni ljudi, oni ne gube glavu, ima u njih i optimizma jer računaju na ljudski razum. Tu vjerojatno griješe, ali ajde. Za sve silne kiše i lokalne pljuskove, za njihovo dulje trajanje i sve veću žestinu meteorolozi imaju sjajna i logična objašnjenja, ali mala nam je od njih vajda kad ih slabo slušamo. Slabo ih slušamo dok nas suptilno, jer takva je to čeljad, upozoravaju da nam se valja mijenjati. Zato je bilo nekako začudno blagotvorno vidjeti i čuti ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića kako stoji uz nabujalu Zrmanju pa konstatira em da nam je shvatiti kako klimatske promjene više nisu samo pitanje znanosti, već naših života, a onda podsjeća na naše pretke koji su jamačno znali što rade kada su nekada davno kuće gradili na uzvisinama. Tako to bude prvi dana katastrofa, prokulja i iskrenost i zdrav razum. Kamo sreće da svi na tome ostanu sve vrijeme trajanja nevolja. Samo, kako poplava traje, tako se mijenja retorika, možda ne u spomenutog ministra, ali svakako u onih što više, što niže rangiranih i posve odgovornih bića sa zaduženjem.

Šefovi Hrvatskih voda reći će vam da nasip samo što nije trebao gotov, ali eto, tko bi i pomislio da će kijamet prije nego se nasip zgotovi. Pritom će lijep teret krivnje prebaciti na kolektiv, jer ‘svatko je od nas odgovoran’. Kako svatko od nas može biti odgovoran za to jesu li kanali očišćeni ili nisu, žešći je misterij. Ako vam, brate, nije dovoljno to što uredno plaćamo za održavanje slivnih voda, pa dajte to tako i recite. Platit ćemo i još, ali da se onda čisti sve u šesnaest, a ne samo kad voda, i bukvalno, dođe do grla.

Onda slušaš dužnosnika što službuje negdje oko Kostajnice, koji skrušeno priznaje da je dokumentacija za gradnju nasipa kompletirana ima i sedam godina, trebao se on početi i graditi, ali eto ni to nikako da krene. Onda čuješ kako prvi čovjek Obrovca kaže kako je korito Zrmanje zadnji put očišćeno prije 17 godina, ali se tad pokvario brod koji to radi i eto, otad ništa. A onda, kad vrag odnese šalu, i kad prođu trenuci od zdrava razuma i posvemašnje iskrenosti, eto ti i rečenice kako je kriv socijalizam jer se tad ništa radilo nije, baš kao i one da nam se ne treba toliko žaliti, već samo pogledati sjever Italije, gdje su poplave, vođene valjda nebeskim gnjevom i socijalističkim neradom, puno više štete učinile. Čim kiše jenjanju, čim vode po kućama nema pola metra, već desetak centimetara – kao da je to malo – bitno je sa sebe skinuti bilo kakvu odgovornost. Prirodne nepogode za to su idealne, jer vazda je u pitanju sila s kojom se čovjek ne može nositi taman da nitko ne može biti kriv. A to hoće reći da iz svega i opet nećemo naučiti ništa, makar je čak i ministar unutarnjih poslova podsjetio na dobre navade naših starih, onih koji su živjeli i u socijalizmu.

Jer, ako pitate one koji uz rijeke žive, ili su uz njih nekada živjeli, reći će vam primjerice
i da se sedra nekad uredno vadila van korita, a danas to ne daju kojekakve službe za zaštitu svega i svačega. Pa će vam reći kako vreće s pijeskom i nisu najbolje rješenje jer će taj pijesak završiti u vodi taman da korito i opet bude pliće kad ga nitko ne (o)čisti. Pa će reći da tu sreće nema dok se privatan netko ne dohvati posla čišćenja, pritom dakako tu uslugu i naplati, jer dok je obaveza na državi ništa od toga. No, možda je najslikovitiji bio onaj status na Facebooku koji priča o ne tako davnom dobu i djetinjstvu koje pamti da su ljudi iz riječnog korita vadili pijesak, pa ga koristili za nasipanje dvorišta i eventualno neku grublju gradnju.

Novinarka i književnica Slađana Bukovac piše: »Na riječno bi se kupalište svakih nekoliko dana spustio traktor s prikolicom, tamo gdje su lopatama iskapali pijesak voda bi neko vrijeme bila dublja, ali rupa bi se brzo popunila novim pijeskom koji su nanosile riječne struje. Nakon rata netko je donio kompletno idiotsku odluku da se vađenje pijeska – naplaćuje. Kako uvijek ima revnosnih koji prijavljuju »prekršitelje«, pijesak više uskoro nije vadio nitko. Za gradnju kuća nije dovoljno sitne granulacije, a plaćati državi da s vlastitim prijevozom i utovarom natrpaš kubik pijeska bilo je suludo. I ljudi su već tada govorili da će rijeke postati preplitke, jer se ekonomski dovitljiva država neće dovinuti da sama nekamo zbrine robu koju prodaje.

Jučer u autu slušam odličnu popodnevnu emisiju Hrvatskog radija, mislim da se zove »Ritam dana«, s iscrpnim izvještajima s poplavljenih područja. I jedan od sugovornika aktivno uključenih u borbu protiv poplave negdje na području Zrmanje kaže upravo to: »Možemo dizati koliko hoćeš visoke nasipe, ali riječna su korita preplitka, ne održavaju se, voda nema kamo. U međuvremenu, tradicija vađenja riječnog pijeska izumrla je. A izumrlo je i stanovništvo koje je pijesak vadilo, uporno ohrabrivano ovakvim i sličnim dovitljivostima sustava da izumre, ili se iseli.«

U Dnevnicima novinari u čizmama koji gaze po potopljenim sobama i dnevnim boravcima ljudi čije su kuće pod vodom i to po tko zna koji put. Da je mrvu toplo oko srca pobrinuo se onaj mladi vatrogasac koji srnu nosi poput djeteta da je voda ne odnese. Pitanje je trenutka kada će zazvoniti mobitel. S druge strane će biti ona koja ne mari za zemljopis kad strašne nepogode pogode Hrvatsku. »Znaš da ću tebi prvoj javit’ ako nas poplavi«, veliš joj da čim kraće razgovor traje. Pa ti poslije bude žao, jer da ne zove, bit’ će da bi sutra kraj svijeta.