Vladajuća je koalicija daleko od dvije trećine saborskih mandata nužnih za promjenu Ustava. Što pak znači da bi morali pregovarati s oporbom. Koja bi sigurno postavila svoje zahtjeve, od kojih bi jedan bio i ovaj o pobačaju. A taj ne bi bio jedini
Vladajuća koalicija najavljuje mogućnost inicijative o promjeni Ustava kojom bi se uvela obveza da na referendum, da bi on bio važeći, mora izaći određeni broj građana. Po sadašnjem rješenju dovoljno je da na referendum izađe samo jedan jedini građanin i glasa za, pa da se odluka smatra prihvaćenom. Referendum naravno nije najdemokratskiji način odlučivanja građana. On sa sobom nosi niz otvorenih pitanja iza kojih se mogu kriti opasne zamke. Nije narod, odnosno njegova većina, uvijek u pravu, ma što tko o tome mislio. Povijest nas uči tome.
Ali druga je stvar ako referendum već postoji, onda za njega postoje i jasna pravila. I njih se moraju pridržavati svi koji sudjeluju u toj igri, i oni koji prikupljaju potpise za referendum, i oni koji donose odluku o njegovom održavanju. A naročito oni koji odlučuju o ustavnosti referendumskih pitanja. Dosadašnja je praksa pokazala da se često nitko od umiješanih u referendum nije baš do kraja držao zakona kao pijan plota. Možda je to stvar ovdašnjeg mentaliteta, jer smo često skloni tražiti rupe u propisima i zaobilaziti ih kada želimo nešto postići. No, i same zakonske, čak i ustavne norme koje se odnose na održavanje referenduma snose dio odgovornosti za ono što se događa na ovom području. Ili bi možda točnije bilo reći da su najodgovorniji oni koje su te norme ozakonili, a sada ih ne žele dotjerati, precizirati i postaviti u stanje da ih se može razumjeti na samo jedan način. Time bi se izbjegla bilo kakva mogućnost donošenja diskrecijskih odluka koje su krajnje toksične za atmosferu u društvu. To se vidjelo i kod ovog zadnjeg slučaja, kad je Ustavni sud na opće zaprepaštenje proglasio nevažećim pitanje treba li ubuduće u slučajevima izvanrednog stanja Sabor o smanjenju ljudskih prava i sloboda glasovati dvotrećinskom većinom. Na društvenoj sceni sve, baš sve je politika. Ali opet, neke bi stvari trebale biti toliko jasno propisane da do ovakvih situacija ni u kakvom slučaju ne može doći. To je nužno za elementarno zdravlje društva.
Liberalna ljevica prilično u političkom smislu riskira inicijativom o provođenju referenduma o stavljanju prava na pobačaj u sam Ustav, jer je ishod jednog takvog referenduma prilično neizvjestan. Nema nikakve sumnje da lijeve i liberalne stranke, zajedno s bliskim udrugama civilnog društva, mogu bez problema prikupiti dovoljan broj potpisa. I za taj je slučaj prilično izvjesno da se Ustavni sud ovog puta ne bi usudio ovo referendumsko pitanje proglasiti neustavnim. Bio bi to korak previše čak i za ovaj i ovakav sastav Ustavnog suda. Tu ne bi bilo nikakvih problema. Ali oni bi lako mogli nastati na samom referendumu. Ljevica bi ga možda mogla i izgubiti. Mogla bi ga i dobiti, obje su opcije moguće. A eventualni bi poraz bio velik udarac za oporbu, možda samo godinu dana prije parlamentarnih izbora. A njena pobjeda ne bi previše naštetila HDZ-u koji sigurno neće podržati referendum, ali neće ni biti među onima koji će mu se najviše protiviti. Bila bi to borba između oporbe i katoličkih udruga.
A što se tiče namjere vladajuće koalicija da uvede obveznu kvotu građana izašlih na referendum da bi on bio važeći, za to su joj potrebni glasovi oporbe. Naime, vladajuća je koalicija daleko od dvije trećine saborskih mandata nužnih za promjenu Ustava. Što pak znači da bi morali pregovarati s oporbom. Koja bi sigurno postavila svoje zahtjeve, od kojih bi jedan bio i ovaj o pobačaju. A taj ne bi bio jedini.
Poznato je da je otvaranje procedure promjene Ustava jedna vrlo otvorena priča. Dvije trećine glasova zastupnika jako je teško dostići. Pa se onda pokušava dobiti glas svakog zastupnika koji onda postavlja svoje uvjete za to da podigne ruku. Uostalom, i sam je referendum upao u Ustav sasvim slučajno. Krajem 2000. mijenjao se Ustav kojim bi se dobrim dijelom razvlastilo predsjednika Republike. Stjepan Mesić tome se oštro protivio, SDP-ovoj koaliciji bio je potreban svaki glas pa su u pomoć pozvali četiri zastupnika HSP-a. I oni su glasali za promjenu Ustava, ali pod uvjetom da se u njega ugradi referendum. Tko zna što bi sada upalo u Ustav da se otvori proces njegove promjene.
Uvodnik
Ustavne promjene i referendum – nepredvidivi poduhvati
Zlatko Crnčec
03. lipanj 2022 16:09
NL arhiva
Vladajuća je koalicija daleko od dvije trećine saborskih mandata nužnih za promjenu Ustava. Što pak znači da bi morali pregovarati s oporbom. Koja bi sigurno postavila svoje zahtjeve, od kojih bi jedan bio i ovaj o pobačaju. A taj ne bi bio jedini
Vladajuća koalicija najavljuje mogućnost inicijative o promjeni Ustava kojom bi se uvela obveza da na referendum, da bi on bio važeći, mora izaći određeni broj građana. Po sadašnjem rješenju dovoljno je da na referendum izađe samo jedan jedini građanin i glasa za, pa da se odluka smatra prihvaćenom. Referendum naravno nije najdemokratskiji način odlučivanja građana. On sa sobom nosi niz otvorenih pitanja iza kojih se mogu kriti opasne zamke. Nije narod, odnosno njegova većina, uvijek u pravu, ma što tko o tome mislio. Povijest nas uči tome.
Ali druga je stvar ako referendum već postoji, onda za njega postoje i jasna pravila. I njih se moraju pridržavati svi koji sudjeluju u toj igri, i oni koji prikupljaju potpise za referendum, i oni koji donose odluku o njegovom održavanju. A naročito oni koji odlučuju o ustavnosti referendumskih pitanja. Dosadašnja je praksa pokazala da se često nitko od umiješanih u referendum nije baš do kraja držao zakona kao pijan plota. Možda je to stvar ovdašnjeg mentaliteta, jer smo često skloni tražiti rupe u propisima i zaobilaziti ih kada želimo nešto postići. No, i same zakonske, čak i ustavne norme koje se odnose na održavanje referenduma snose dio odgovornosti za ono što se događa na ovom području. Ili bi možda točnije bilo reći da su najodgovorniji oni koje su te norme ozakonili, a sada ih ne žele dotjerati, precizirati i postaviti u stanje da ih se može razumjeti na samo jedan način. Time bi se izbjegla bilo kakva mogućnost donošenja diskrecijskih odluka koje su krajnje toksične za atmosferu u društvu. To se vidjelo i kod ovog zadnjeg slučaja, kad je Ustavni sud na opće zaprepaštenje proglasio nevažećim pitanje treba li ubuduće u slučajevima izvanrednog stanja Sabor o smanjenju ljudskih prava i sloboda glasovati dvotrećinskom većinom. Na društvenoj sceni sve, baš sve je politika. Ali opet, neke bi stvari trebale biti toliko jasno propisane da do ovakvih situacija ni u kakvom slučaju ne može doći. To je nužno za elementarno zdravlje društva.
Liberalna ljevica prilično u političkom smislu riskira inicijativom o provođenju referenduma o stavljanju prava na pobačaj u sam Ustav, jer je ishod jednog takvog referenduma prilično neizvjestan. Nema nikakve sumnje da lijeve i liberalne stranke, zajedno s bliskim udrugama civilnog društva, mogu bez problema prikupiti dovoljan broj potpisa. I za taj je slučaj prilično izvjesno da se Ustavni sud ovog puta ne bi usudio ovo referendumsko pitanje proglasiti neustavnim. Bio bi to korak previše čak i za ovaj i ovakav sastav Ustavnog suda. Tu ne bi bilo nikakvih problema. Ali oni bi lako mogli nastati na samom referendumu. Ljevica bi ga možda mogla i izgubiti. Mogla bi ga i dobiti, obje su opcije moguće. A eventualni bi poraz bio velik udarac za oporbu, možda samo godinu dana prije parlamentarnih izbora. A njena pobjeda ne bi previše naštetila HDZ-u koji sigurno neće podržati referendum, ali neće ni biti među onima koji će mu se najviše protiviti. Bila bi to borba između oporbe i katoličkih udruga.
A što se tiče namjere vladajuće koalicija da uvede obveznu kvotu građana izašlih na referendum da bi on bio važeći, za to su joj potrebni glasovi oporbe. Naime, vladajuća je koalicija daleko od dvije trećine saborskih mandata nužnih za promjenu Ustava. Što pak znači da bi morali pregovarati s oporbom. Koja bi sigurno postavila svoje zahtjeve, od kojih bi jedan bio i ovaj o pobačaju. A taj ne bi bio jedini.
Poznato je da je otvaranje procedure promjene Ustava jedna vrlo otvorena priča. Dvije trećine glasova zastupnika jako je teško dostići. Pa se onda pokušava dobiti glas svakog zastupnika koji onda postavlja svoje uvjete za to da podigne ruku. Uostalom, i sam je referendum upao u Ustav sasvim slučajno. Krajem 2000. mijenjao se Ustav kojim bi se dobrim dijelom razvlastilo predsjednika Republike. Stjepan Mesić tome se oštro protivio, SDP-ovoj koaliciji bio je potreban svaki glas pa su u pomoć pozvali četiri zastupnika HSP-a. I oni su glasali za promjenu Ustava, ali pod uvjetom da se u njega ugradi referendum. Tko zna što bi sada upalo u Ustav da se otvori proces njegove promjene.