Hrvatska bi se politička klasa trebala konačno dogovoriti. I izmijeniti Ustav na način koji bi osigurao da izvršna vlast bude na jednom mjestu
U većini zemalja parlamentarne demokracije nema ovakvih polemika između premijera i predsjednika Republike. U njima je neosporni šef izvršne vlasti premijer, a predsjednik je samo nominalni šef države, osoba bez gotovo ikakvih ovlasti, čak i u onom slučaju kad je biran na izravnim izborima.
U takvim je slučajevima predsjednik Republike osoba koja javno istupa u obranu temeljnih vrijednosti na kojima počiva država i njen politički sustav. Obrana temeljnih ljudskih prava, zaštita okoliša, migracije, vladavina prava, teme su kojima se bave predsjednici takvih država. Premijerima je još lakša pozicija u ustavnim monarhijama kakvih u Europi ima pregršt i gdje je monarhu zapriječena mogućnost bilo kakvog izravnog bavljenja politikom.
I sam je Zoran Milanović, dok je bio premijer, a na Pantovčaku stolovala Kolinda Grabar-Kitarović, često znao naglašavati da je Hrvatska parlamentarna demokracija westminsterskog tipa. To bi pak prevedeno značilo da je Vlada na čelu s premijerom ta koja vodi zemlju, a da su predsjednik, odnosno predsjednica, možda ne baš u poziciji kraljice Elizabete koja smije javno govoriti samo ono što joj odobri premijer, ali ni previše daleko od nje.
Međutim, u Hrvatskoj je na djelu sustav koji je ustanovljen ustavnim promjenama 2000. godine. Naime, na samom početku te godine za predsjednika Republike je na opće iznenađenje bio izabran Stjepan Mesić. Iako je bio veliki favorit, kandidat šesteročlane koalicije Dražen Budiša izgubio je predsjedničke izbore. I tada je nastao problem. Naime, svih šest stranaka koje su činile ovu koaliciju prije izbora se obvezalo da će nakon njih promijeniti sustav iz polupredsjedničkog u parlamentarni. Ogromne ovlasti predsjednika Republike činile su im se neprimjerene za zemlju u kojoj je demokracija postojala samo deset godina.
Željeli su ih prebaciti na Vladu, čiji predsjednik samom činjenicom da ovisi o koalicijskim partnerima ne može doći u poziciju da autokratski vlada zemljom. Međutim, budući da je Mesić svojim brutalnim kritikama na račun prvog predsjednika Franje Tuđmana stekao popularnost u lijevo liberalnim krugovima, nakon njegove pobjede došlo je do velikog pritiska da mu se ostave ako već ne sve, a ono barem važnije ovlasti. I zato je šef šesteročlane koalicije, tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan, bio prisiljen pristati na kompromis.
Mesić je ostao vrhovni zapovjednik vojske, te imao ovlasti sukreiranja vanjske i sigurnosne politike. Ma što to značilo. A najčešće se svodilo na beskrajna natezanja oko imenovanja. Kadrologija je bila i još uvijek jest glavna poluga svakom predsjedniku Republike da istrguje i ima utjecaj na neke stvari na koje po Ustavu ne bi mogao.
Hrvatska bi se politička klasa trebala konačno dogovoriti. I izmijeniti Ustav na način koji bi osigurao da izvršna vlast bude na jednom mjestu. Ovaj se čudnovati ustavni kljunaš već bezbroj puta pokazao ne samo neupotrebljivim i krajnje sporim, nego i izvorom beskrajnih i kompliciranih sukoba najvažnijih stanovnika dva zagrebačka brda. I to bez obzira jesu li njih dvojica, ili dvoje, valjda će jednom biti i dvije, iz iste ili različite političke opcije. Dovoljno se samo sjetiti beskrajnih natezanja Račana i Mesića oko šefova tajnih službi ili imenovanja veleposlanika. Hrvatska je mjesecima imala v.d. za šefa kontraobavještajne službe, a više od godinu dana upražnjeno mjesto veleposlanika u Njemačkoj. Ovaj najnoviji sukob premijera i predsjednika, istina, nije izravno oko toga kako tko od njih koristi svoje ovlasti u području gdje se one preklapaju.
Neizravno možda i jest. Ali lako se može dogoditi da se zbog njega imenovanje veleposlanika otegne još mjesecima. Da ne govorimo o vanjskoj politici, gdje je Milanović zajedno sa srpskim članom predsjedništva BiH Miloradom Dodikom odlučio na glavu okrenuti dosadašnju državnu politiku prema susjednoj državi. Naravno, bilo kakav dogovor oko promjena Ustava nemoguća je misija. Kao prvo, politička scena dugo nije bila ovako zavađena.
A kao drugo, nema šanse da bi lijevi centar pristao na to da se nakon samo jednog Milanovićevog mandata šefa države dodatno razvlašćuje. Dakle, sljedeći najbliži datum za ovu nužnu promjenu jest 2029. godina. A dotad ćemo biti svjedoci stalnih sukoba Pantovčaka i Markova trga. Ma tko bile osobe koje njima vladale.
UVODNIK
Ustav potiče svađe predsjednika i premijera
Zlatko Crnčec
20. listopad 2020 18:13
Foto: Darko JELINEK
Hrvatska bi se politička klasa trebala konačno dogovoriti. I izmijeniti Ustav na način koji bi osigurao da izvršna vlast bude na jednom mjestu
U većini zemalja parlamentarne demokracije nema ovakvih polemika između premijera i predsjednika Republike. U njima je neosporni šef izvršne vlasti premijer, a predsjednik je samo nominalni šef države, osoba bez gotovo ikakvih ovlasti, čak i u onom slučaju kad je biran na izravnim izborima.
U takvim je slučajevima predsjednik Republike osoba koja javno istupa u obranu temeljnih vrijednosti na kojima počiva država i njen politički sustav. Obrana temeljnih ljudskih prava, zaštita okoliša, migracije, vladavina prava, teme su kojima se bave predsjednici takvih država. Premijerima je još lakša pozicija u ustavnim monarhijama kakvih u Europi ima pregršt i gdje je monarhu zapriječena mogućnost bilo kakvog izravnog bavljenja politikom.
I sam je Zoran Milanović, dok je bio premijer, a na Pantovčaku stolovala Kolinda Grabar-Kitarović, često znao naglašavati da je Hrvatska parlamentarna demokracija westminsterskog tipa. To bi pak prevedeno značilo da je Vlada na čelu s premijerom ta koja vodi zemlju, a da su predsjednik, odnosno predsjednica, možda ne baš u poziciji kraljice Elizabete koja smije javno govoriti samo ono što joj odobri premijer, ali ni previše daleko od nje.
Međutim, u Hrvatskoj je na djelu sustav koji je ustanovljen ustavnim promjenama 2000. godine. Naime, na samom početku te godine za predsjednika Republike je na opće iznenađenje bio izabran Stjepan Mesić. Iako je bio veliki favorit, kandidat šesteročlane koalicije Dražen Budiša izgubio je predsjedničke izbore. I tada je nastao problem. Naime, svih šest stranaka koje su činile ovu koaliciju prije izbora se obvezalo da će nakon njih promijeniti sustav iz polupredsjedničkog u parlamentarni. Ogromne ovlasti predsjednika Republike činile su im se neprimjerene za zemlju u kojoj je demokracija postojala samo deset godina.
Željeli su ih prebaciti na Vladu, čiji predsjednik samom činjenicom da ovisi o koalicijskim partnerima ne može doći u poziciju da autokratski vlada zemljom. Međutim, budući da je Mesić svojim brutalnim kritikama na račun prvog predsjednika Franje Tuđmana stekao popularnost u lijevo liberalnim krugovima, nakon njegove pobjede došlo je do velikog pritiska da mu se ostave ako već ne sve, a ono barem važnije ovlasti. I zato je šef šesteročlane koalicije, tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan, bio prisiljen pristati na kompromis.
Mesić je ostao vrhovni zapovjednik vojske, te imao ovlasti sukreiranja vanjske i sigurnosne politike. Ma što to značilo. A najčešće se svodilo na beskrajna natezanja oko imenovanja. Kadrologija je bila i još uvijek jest glavna poluga svakom predsjedniku Republike da istrguje i ima utjecaj na neke stvari na koje po Ustavu ne bi mogao.
Hrvatska bi se politička klasa trebala konačno dogovoriti. I izmijeniti Ustav na način koji bi osigurao da izvršna vlast bude na jednom mjestu. Ovaj se čudnovati ustavni kljunaš već bezbroj puta pokazao ne samo neupotrebljivim i krajnje sporim, nego i izvorom beskrajnih i kompliciranih sukoba najvažnijih stanovnika dva zagrebačka brda. I to bez obzira jesu li njih dvojica, ili dvoje, valjda će jednom biti i dvije, iz iste ili različite političke opcije. Dovoljno se samo sjetiti beskrajnih natezanja Račana i Mesića oko šefova tajnih službi ili imenovanja veleposlanika. Hrvatska je mjesecima imala v.d. za šefa kontraobavještajne službe, a više od godinu dana upražnjeno mjesto veleposlanika u Njemačkoj. Ovaj najnoviji sukob premijera i predsjednika, istina, nije izravno oko toga kako tko od njih koristi svoje ovlasti u području gdje se one preklapaju.
Neizravno možda i jest. Ali lako se može dogoditi da se zbog njega imenovanje veleposlanika otegne još mjesecima. Da ne govorimo o vanjskoj politici, gdje je Milanović zajedno sa srpskim članom predsjedništva BiH Miloradom Dodikom odlučio na glavu okrenuti dosadašnju državnu politiku prema susjednoj državi. Naravno, bilo kakav dogovor oko promjena Ustava nemoguća je misija. Kao prvo, politička scena dugo nije bila ovako zavađena.
A kao drugo, nema šanse da bi lijevi centar pristao na to da se nakon samo jednog Milanovićevog mandata šefa države dodatno razvlašćuje. Dakle, sljedeći najbliži datum za ovu nužnu promjenu jest 2029. godina. A dotad ćemo biti svjedoci stalnih sukoba Pantovčaka i Markova trga. Ma tko bile osobe koje njima vladale.