Ljubav skida kamen s groba

Uskrsna kolumna dr. Marijana Jurčevića

Marijan Jurčević, prof. dr.

Foto REUTERS

Foto REUTERS

Ne možemo vjerovati u Isusovo uskrsnuće bez iskustva vlastitog uskrsnuća. Doživljaj istinskog oproštenja, doživljaj istinske ljubavi uvijek je bilo iskustvo uskrsnuća



Veliki je Pavao rekao, biti kršćanin znači vjerovati u uskrsnuće. Kršćani nisu kršćani radi toga što vjeruju u grijeh, u križ, u patnju i smrt, nego zato što vjeruju u oproštenje, u radost, oslobođenje, uskrsnuće i život. Srce kršćanskog vjerovanja je vjerovanje da se žalost može okrenuti u radost, smrt u uskrsnuće, pa i sam grijeh u blaženu pogrešku. U ovome smislu može se reći da je kršćanstvo nadnaravno – nadnaravna religija u svojem cilju. 


Svi ljudi žive pod teretom nekog »kamena«. Svatko se ponekad nalazi u nekom »grobu« i misli da iz njega ne može izići. Svatko nosi neko breme koje ga pritišće, koje mu izgleda nepodnošljivo. Je li moguće izići iz »životnog groba«, je li moguće osloboditi se životnog bremena? To su vječna pitanja.


Kršćanstvo je pozvano da bude svjetlo, radost i uskrsnuće.  A nekada izgleda kao da kršćanstvo umnaža križeve i vrlo teško prelazi na uskrsnuće. A vjerovati u Boga znači vjerovati da je On moguć da nas usreći, vjerovati u ljubav koja smrt pretvara u život. A to znači da bez vjerovanja u ljubav nema vjere u uskrsnuće, niti Isusovo niti nas ljudi. Vjera u uskrsnuće izvire iz vjere u ljubav.  Vjera u Isusovo historijsko uskrsnuće ima i svoje simboličko značenje. Ima vrlo praktično značenje u svakodnevnom životnom snalaženju i djelovanju. 




Koje je značenje Uskrsnuća u želji za obnovom duha ranjenog čovjeka i naroda? Kao što nam je istina Isusova uskrsnuća paradoks, tako nam može izgledati i govor o duhovnom preporođenju – mirenju – ranjenog čovjeka. A ipak kao što uskrsnuće ostaje za kršćane temelj vjere, to isto uskrsnuće je i osnovica za vjerovanje u nevjerojatno, vjerovanje u pomirenje i preobrazbu.


Duhovna obnova 


Samo u ljubavi i kroz ljubav moguća je duhovna obnova, zapravo novo duhovno plemenitije stanje. Kao što je i istina uskrsnuća ostvariva jedino kroz ljubav i iz ljubavi. Sjetimo se razgovora između Isusa i Marte: »Tvoj će brat uskrsnuti«. A Marta mu odgovara: »Da, ja znam da će uskrsnuti u posljednji dan«. Eto tako mnogi istinu uskrsnuća odgađaju za »posljednji dan«. To će biti možda jednom tamo daleko…


Isus nam postavlja pitanje: imamo li iskustvo djelomičnog uskrsnuća? Jesmo li dosad ijednom uskrsnuli?Je li nas dosad netko svojom ljubavlju »iz smrti« uskrsnuo na život? Jesmo li mi nekoga tako snažno ljubili da smo ga svojom ljubavlju uskrsnuli na novi život? Imamo li iskustvo da nam je netko s takvom ljubavlju oprostio, da je radost bila snažnija od stanja prije uvrede? Felix culpa! Sretne li pogreške! Vjerujemo li da ima u svijetu netko tko nas svojom ljubavlju može uskrisiti na nov život? Imamo takvo iskustvo?


Ne možemo mi vjerovati u Isusovo uskrsnuće bez iskustva vlastitog uskrsnuća. Doživljaj istinskog oproštenja, doživljaj istinske ljubavi uvijek je bilo iskustvo uskrsnuća. Svatko tko ljubi pomaže uskrsnuću, pretvara smrt u život. Ljubav skida kamen s groba. Ljubav je ta koja zavađene pomiruje. Jedino ljubav oprašta i zaboravlja. Dokle god se ne zaboravlja nema ni opraštanja, nema uskrsnuća. Zato svi koji su pokušali oprostiti, ali ne i zaboraviti, vidjeli su da nisu ni oprostili. Sjetimo se do nedavnih dana kad se ponavljalo: »oprostit ćemo, ali nećemo zaboraviti«. Sad imamo iskustvo da nije bilo ni oprosta ni novog života. Samo su se grobovi umnažali.


Istinu uskrsnuća ne treba odgađati za »posljednji dan«. Ona traži da ju se odmah prihvati i odmah vjeruje. Tako se odmah počne zbivati čudesno vrijeme. Čudesa (nevjerojatne stvari) počnu se događati onoga časa kada čovjek počne ljubiti i kada dopusti da bude ljubljen. Tada se događa uskrsnuće: »mrtvi ljudi« postaju »živi ljudi«, neljudi postaju ljudi, mrzitelji se pretvaraju u ljubitelje. 


Obnovu duha nećemo dočekati ni kroz kakvu ideologiju. Siti smo ideologija! Čovječanstvo je zasićeno raznim »umotvorinama«. Gladno je ljubavi. Svi čeznemo za uskrsnućem i prije onog posljednjeg. Ako dadnemo prednost ljubavi u svojem životu doživjet ćemo u sebi silu koja uskrisuje. Do obnove se neće doći željama niti lekcijama o obnovi. Obnova je rađanje novoga, ulaženje u novo. Nama je potrebnija novost nego li obnova prošlosti. Što je prošlo ne može se povratiti, a ako se i pokušava tada to ispadne dosta nakaradno. A da bi ušli u Novo potrebno nam je uskrisiti iz staroga. Potrebna nam je Ljubav. Samo iz ljubavi nastaje novo, samo ljubav pobjeđuje smrt, samo ljubav svladava mržnju, samo ljubav oprašta i zaboravlja, samo ljubav uskrisuje.  

Novi čovjek


Bilo pojedinac, bilo zajednica ne može se obnoviti – nanovo roditi – nikakvim starim modelima. Sve stare matrice vratile bi nas u stara vremena. U ovome i jest naš problem što starim načinima želimo roditi novo. I što se događa? Ne rađa se novo nego se staro zaodijeva u nova imena. Nama je potrebno ne novo preimenovanje nego uskrsnuće. Potrebno nam je da stari čovjek postane novi stvor. Zato Uskrsnuće znači novo stvaranje. Novi kozmos (harmoniju i red) i novi antropos (novi čovjek) nada su sretnije budućnosti. I jedno i drugo (svemir i čovjek) rađaju se iz Apsolutne Ljubavi. Tako vjera u uskrsnuće nije nešto što bi trebalo biti na koncu vremena, nego nešto što je već započelo i što treba ubrzati. Ljubeći i praštajući događa se uskrsnuće.


Nije bitno hoćemo kroz dvadeset ili trideset, pedeset godina uskrsnuti, bitno je da već sada živimo i sada započnemo s uskrsnućem. A zato je potrebno da u čovjeku umre zlo, mržnja, neprijateljstvo. Kroz smrt zla rađa se novi život. Kroz smrt neprijateljstva rađa se prijateljstvo. To je poziv uskrsnuća. I sad je pitanje da li mi želimo uskrsnuti, i na kakav život. Uskrs nam govori da možemo uskrsnuti, iako to izgledalo nemoguće i neshvatljivo. Da, nemoguće je ostati stari čovjek i uskrsnuti u novu stvarnost. Treba se oprostiti sa starim čovjekom i otvoriti se Ljubavi. I tada uskrsnuće već sada postaje stvarnost.


Potrebno je uskrsnuti u ovom tijelu. Sada. Sada je potrebno ustati »iz mrtvih«. Stari su duhovni učitelji upućivali da se pogleda u vlastito Ja i da u njemu uskrsne novi čovjek. Treba uskrsnuti dok smo još u životu. Mnogi svoju vjeru u uskrsnuće svode samo na uskrsnuće iz smrti. I tako ostaju pasivni u djelu uskrsnuća sebe i svijeta.


Dobro je rekao jedan duhovni učitelj: ljudi u početku vjeruju u Isusovo uskrsnuće zbog svjedočanstva drugih, a kada se predaju ljubavi i počnu ljubiti, kada iskuse snagu ljubavi koja uskrisuje, tada počinju vjerovati na temelju vlastitog iskustva uskrsnuća.      


Govor o našem i Isusovom uskrsnuću završimo riječima slavnog W. Blakea: »Čovjekovi opažaji nisu sapeti organima opažanja. On opaža više nego li što osjetilo može otkriti… Kada bi itko mogao željeti što ne bi bio kadar imati, očaj bi bio njegova vječna sudbina. – Čovjek želi da bude beskrajan, posjed mu je beskrajan, i on je sam beskrajan. – Tko vidi beskrajno u svim stvarima, Boga vidi. Tko vidi samo odnos, vidi samo sebe. Zato Bog (Isus) postaje poput nas, da bismo mi mogli biti poput njega.«


više vijesti