Hrvatska je obilježila 31. obljetnicu vojno-redarstvene akcije Oluja, operacije koja nije važna samo za Hrvatsku nego i za cijeli nekada ratom zahvaćen prostor bivše federacije jer je tom akcijom ideja velike Srbije doživjela konačni slom i omogućen je završetak rata u Bosni i Hercegovini i potpisivanje Daytonskog sporazuma.

Admiral Domazet Lošo kaže da je VRO Oluja »ogledni primjer kako se završava rat jer je izvedena kao savršena, doktrinarno napredna i čista vojna operacija koja je na strateškoj razini potpuno nadmudrila i slomila neprijatelja«.

Prije svega zbog tehnološke nadmoći Hrvatske vojske, koja je uz SAD i Izrael prva u svijetu koristila bespilotne letjelice, a zbog naprednog elektroničkog djelovanja i ometenja komunikacija, neprijateljski sustav zapovijedanja bio je paraliziran prije nego što je klasična pješačka bitka uopće počela, dok je oslobađanje Knina već drugog dana operacije srušio cijeli obrambeni sustav i moral protivnika u nekoliko sati.

Svakako treba podsjetiti da je poraz nakaradne »SAO krajine« jedan od najbržih u povijesti i ne mjeri se u danima ili tjednima, nego u satima – »predziđe svetosavlja« palo je za svega 84 sata. Iz ovoga je očito da je Olujom razmontiran mit o »velikom srpskom junaštvu«. Pogotovo kad je Hrvatska vojska došla na 20 kilometara od Banje Luke, u Mrkonjić Grad.

A upravo su Mrkonjić Grad ove godine Vučić i Dodik odabrali za uobičajeno sezonsko kmečanje srpskih radikala i naprednjaka uoči i tijekom obilježavanja Oluje (sezona četničkih kmečanja inače počinje 22. travnja, na Dan proboja logoraša iz Jasenovca, koji im dođe ko’ naručen, a završava 5. kolovoza).

Upravo nam takva zavijanja o Srbima kao žrtvama protiv kojih se »ceo svet« urotio pokazuju koliko je oslobodilačka ofenziva Hrvatske vojske i policije bila potrebna i neodgodiva jer kako vrijeme prolazi poražena velikosrpska politika opet počinje provocirati – krenulo je s raketama koje su nazvali »Zagrepčankama«, a sada se spominje »drugo poluvrijeme«, uz uobičajeni narativ da nad Srbima više nitko neće provoditi Oluju. Osim klimatskih promjena.

Ne treba se previše zamarati željom za revanšom države koja je započela sve ratove 90-ih i sve redom izgubila.

No, ima nešto u onoj narodnoj da neprijatelj nikada ne spava, a ta nas poslovica zadnje vrijeme sve više košta, primijetio je predsjednik Milanović na svečanosti u Kninu, jer nas naoružavanje Srbije tjera na isti takav odgovor zbog ravnoteže snaga u regiji.

Graničimo sa srbijanskim režimom koji vlastitim građanima nema što drugo ponuditi osim mitomanije i snova o »ujedinjenju srpskih zemalja« jer mu se na predstojećim izborima smiješi spektakularan poraz.

I ne odustaju – počeli su s Memorandumom prolupanog Dobrice Ćosića pa ostali bez Kosova i završili u Haagu; onda su pokušali sa »srpskim svetom« i ostali bez Crne Gore i hrvatskih Srba koji se nisu opet dali instrumentalizirati kao 1990., a sad pokušavaju s »integralnim srpstvom« pa bi mogli ostati bez Vojvodine. Pa će od Srbije pod Vučićevim vodstvom na kraju ostati uža Srbija ili skraćeno Užas.

Stoga, ne samo da se ne treba zamarati srbijanskim jaukanjima zbog njihovih vojnih poraza, nego ih treba u potpunosti ignorirati, što naš državni vrh i radi, a to je ono što beogradsku čaršiju najviše živcira.

Oni su izgubili ratove, a ne mi, pa je čak i uobičajeno da onaj tko je izgubio razbija glavu zašto je poražen, pa nećemo valjda mi Hrvati razbijati glavu zašto smo pobijedili!

Srbijanska povjesničarka Dubravka Stojanović kaže da Hrvati, kao pobjednici, ratu iz 90-ih pristupaju s pozicije trijumfa i to je ono što najviše žulja nasljednike velikosrpske Miloševićeve politike. Od koje nikad nisu odustali i to treba jasno reći.

Poruke koje su sa svečanosti u Kninu poslane nisu ni revanšističke ni ratno-huškačke (kojima javni narativ u Srbiji inače obiluje), a ako smo malo i izašli iz okvira, to je bilo isključivo kao odgovor na spomenuta sezonska naricanja, poznata i pod nazivom leleci i tužbalice.

Oluja je bila legitimna akcija, a kad srbijanski režim to konačno prihvati, bit će mu lakše. Jer istina oslobađa.