I to se dogodilo. Putin je napao Ukrajinu, a Zoran Milanović i Andrej Plenković konačno su počeli komunicirati na dnevnoj bazi. Svijet je, dakle, trebao doći maltene na korak do trećeg svjetskog rata da Vlada i šef države konačno počnu usko surađivati u nekom važnom pitanju. Štoviše, Milanović je jučer reagirao krajnje razborito, te kroz priopćenje svog Ureda jasno osudio rusku invaziju i iskazao nedvosmislenu spremnost da Hrvatska ispuni sve svoje obveze kao članica EU-a i, što je u ovom slučaju puno važnije, NATO saveza. Predsjednik je, srećom, ovaj put izbjegao mogućnost javnog analiziranja geopolitičke situacije, čemu nije odolio u nekoliko prethodnih navrata.

Nije do kraja točna tvrdnja da je ovo prvi veliki rat u Europi nakon 1945. Naime, prije tri desetljeća su se događali jugoslavenski ratovi koji su uzrokovali žrtve koje će vrlo vjerojatno ispasti brojčano veće od ovih kojima ovih dana svjedočimo u Ukrajini. Odnos snaga je toliko u korist Rusije da bi se lako moglo dogoditi da se oružani sukobi završe vrlo brzo pobjedom daleko nadmoćnije ruske vojske.

Usto, i u jugoslavenskim ratovima izravno su sudjelovale velike sile. Cijeli je NATO bio uključen u bombardiranje Srbije 1999. godine. Međutim, ovo što se događa u Ukrajini ipak je nešto drugo. Ovo je obračun dviju velikih sila. Sjedinjene Države su još uvijek najjača vojna sila na svijetu, ali Rusija je u ovom trenutku, uz brzorastuću Kinu, jedina koja se s njom može nositi. Zasad na svu sreću sraz nije izravan, nego se odvija preko nesretne Ukrajine koju povijest u posljednjih stotinjak godina zaista kažnjava kao malo koju drugu zemlju.

Ostaje otvoreno i pitanje kako je moguće da oko 150.000 ruskih vojnika može samo tako uništiti državu od čak 40 milijuna stanovnika. Slična se stvar dogodila i 2014., kad je Putin zapasao Krim i osnovao dvije proruske narodne republike na teritoriju istočne Ukrajine. Ukrajinska se vojska na tom području naprosto raspala već nakon prvog udara. U tom je trenutku Ukrajina kao neovisna država bila postojala već pune 23 godine. Nakon toga, u sljedećih osam godina, čini se da tu nije bilo nekakvih velikih pomaka. Bilo je dovoljno gledati snimke zadnjih tjedana kako ukrajinski civili u gradskim parkovima s drvenim maketama kalašnjikova prolaze nekakve u zadnji čas organiziranu obuke. Naravno, Ukrajinu je napala možda najjača vojska na svijetu. Kad te napadne Rusija, kao da su te napali svemirci. Ali da je Putin znao da bi u Ukrajini mogao naići na organiziran i odlučan otpor dobro organizirane ukrajinske vojske, možda bi dva puta razmislio. Samo si je Staljin mogao dopustiti da mu u napadu na malenu Finsku 1939. pogine preko 120.000 vojnika. Putin nešto takvo ne bi mogao politički preživjeti.

Međutim, ovo definitivno ipak nije vrijeme za velike kritike na račun Ukrajine. Ovu je zemlju jučer u ranim jutarnjim satima napala velika vojna sila. I jedino što se može reći je iskazati svu moguću solidarnost s ukrajinskim narodom koji je sada tek na korak da mu nacionalna država bude ili potpuno uništena, ili svedena na majušnu enklavu oko Lvova na zapadu, blizu granice s Poljskom. Kakve god pogreške napravili i ukrajinski predsjednik i zapadne sile, sva je odgovornost za sve ovo što se događa na ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Naime, još uvijek nisu bile do kraja propale baš sve diplomatske inicijative vezane za temeljni ruski zahtjev – da se sama Ukrajina ili zapad obveže da ova zemlja neće postati punopravna članica NATO saveza. Rusija je trebala dati barem još jednu šansu pokušaju da se cijela ova kriza završi mirnim putem. Francuski predsjednik Emmanul Macron uložio je cijeli svoj politički kapital i prestiž u pokušaj da se spriječi ratna varijanta. Do zadnjeg je trenutka pokušavao dogovoriti barem početak razgovora o nalaženju kompromisa koji bi spriječio da rakete lete preko ukrajinskih gradova. Francuska je zemlja koja tradicionalno ima najveći manevarski prostor u NATO-u u odnosu na Sjedinjene Države. I tu se zaista moglo naći nekakvo rješenje. Međutim, Putin nije imao živaca za još jedan pokušaj. Dobro je u svemu ovome jedino to što je hrvatski državni vrh shvatio ozbiljnost trenutne situacije.