Siniša Pavić

U proljeće kad cvjetaju stranke

Siniša Pavić

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Sve se otelo kontroli osim dobrog starog običaja da u ovo doba godine, pa još ako su izbori negdje blizu, može i za dvije godine, bujaju, rastu, niču političke stranke. Njih nikad dosta i kad ih 164 ima. I svaka nova je ona prava

placeholder


Kad ste zadnji put obukli laganu jaknu dugih rukava, onu proljetnu, onu što se nosi u to prijelazno doba između zdrave, hladne zime i vrela ljeta!? Bit će prije pet godine, jer odavno se iz zime ravno u ljeto skače, baš kao i iz ljeta u zimu, pa da jeseni ima taman toliko da se ne stignu ni zadaćnice na temu jeseni pisati. Ili, kad ste zadnji put pojeli normalno sezonsko voće u normalno doba godine, da se zna da je lubenica kad je vrelo, trešnja kad joj je vrijeme, a zimi da ima gdjekoja jabuka i ništa više. Nemate pojma!? Kako bi imali kad cijelu godinu raste sve i cijelu godinu je sve u ponudi taman da više nitko i ne zna kad što zapravo raste. Sve se otelo kontroli osim dobrog starog običaja da u ovo doba godine, pa još ako su izbori negdje blizu, može i za dvije godine, bujaju, rastu, niču političke stranke. Njih nikad dosta i kad ih 164 ima. I svaka nova je ona prava.


U Dnevniku tako Davor Bernardić. Čovjek je totalno nalik onom starom Davoru Bernardiću. Ista je to lepeza rečenica, ista odlučnost suncem ubivene travčice, ista nakana da se bude stožerna stranka socijaldemokracije. I da, da bi svemu dali lijepu dozu posvemašnje tajanstvenosti ime nove stranke Bernardić još ne otkriva. Možda će se zvati SDP 2.0. Ili je vrijeme da se stranke konačno počnu zvati po nadimcima svojih ideologa, recimo da bude Berina stranka. Karolina Vidović Krišto svoju je brigu riješila. Držeći se one da je ime znak, odlučila je da joj se stranka zove Odlučnost i pravednost. Kaže ona da je ime stranke i njen politički program. Jer, veli, Hrvatskoj trebaju odlučni i pošteni ljudi. Kojim će se aršinom mjeriti tko je koliko odlučan, a koliko pravedan, da može pristupiti stranci Karoline Vidović Krišto, e to se ne zna. Hoće li jednako vrijediti odlučnost i pravednost kad dolazi slijeva i ona koja je dana ljudstvu što naginje desno, isto se ne zna. Određena razina podobnosti jamačno će se tražiti koliko god čelnica nove stranke govorila da je problem ove zemlje baš to da se na svim razinama traži podobnost. Samo, sve je to ništa naspram kratice – OIP. Od OIP-a do OIB-a nema ni koračić. A OIB je broj koji uz sebe ne veže valjda nijednu zdravu konotaciju. Svi ga traže, nikom ga ne daš, bojiš se da te preko OIB-a ne uhode i kontroliraju baš kao da to ne radi i ovaj mobitel što nam je u džepu, a onaj niz brojeve što se kočoperi na osobnoj iskaznici znaju valjda samo teško ovisnici o brojevima kao takvima. Daj OIB i uđi u OIP! Ne zvuči apetitlih koliko god se Vidović Krišto upinjala dokazati drugačije. Na koncu što je s drugim nekim vrlinama koje odlučnost i pravednost ne pokrivaju!? Da je ime program, bilo bi veliko poput imena u Zagorova vjerna pratitelja što se na nadimak Čiko odaziva. Ovako, moglo bi biti po onoj kako je prvo valjalo skočiti a onda reći OIP.


Inače, piše kolega Dražen Ciglenečki kako se u međuvremenu Milan Vrkljan, s kojim je Vidović Krišto početkom prošle godine napustila Domovinski pokret, odvojio od nje i sada u Saboru ima Klub Pravedna Hrvatska. On pravedan, ona odlučna i pravedna, taman da Bernardić bude odlučan, pravedan i recimo vjerodostojan. Treba samo nastaviti niz.




Ono malo »cigli« što su nekad bile dijelom Živog zida sada su »Ključ Hrvatske«. Tu je tek mnoštvo nejasnoća put kojih nas novo ime stranke gura. Ako ćemo se držati građevine, kako vjerovati onom tko ti daje ključ nakon što se zid praktički raspao, što s njim otključavati kad ni zida, ni vrata nema. Ako ćemo udarit’ po zemljopisu, tko će to otključati Hrvatsku dok sjedi u Bruxellesu!? Koliku bi samo ruku morao imati, a bome i ključ. Ključ je da ga nosiš oko vrata, ili na privjesku, ili da otključa srce koje, ili da se pjeva Ključ života. Sva je pomalo srcedrapateljski, taman da se zaključi da neke poetske pravde u tome i ima s obzirom na to koliko se emocija valjalo ulicama dok su se rastajali živozidaši od koljena, a sve zbog puste želje da izdaleka, na dobroj plaći razvijaju planove za Hrvatsko bolje sutra. Ključ je ispod otirača i to je otprilike sav marketinški potencijal ovoga novog imena stare stranke.


Samo, da je ime lako dati ičemu, a kamo li stranci ili udruzi, potvrdio je nema koji dan i nesuđeni meštar svekolikog saniranja ruševne nam zemlje Damir Vanđelić. Okupio je on znanstvenike i stručnjake u udrugu, sami se financiraju od privatnih izvora i članarine, ponudili su oni i razvojnu paradigmu Hrvatske, zauzeli se za efikasnije upravljanje državom i za to da se na bitna mjesta biraju najbolji i najsposobniji. Neka ih, jer svatko tko, kako kažu, želi ponuditi rješenja za ekonomski napredak i društveni razvoj dobrodošao je, tim više ako se radi, kako kaže Vanđelić, o ljudima s karakterom koji se ne boje izreći svoje mišljenje. Ali, ZRIN!? ZRIN kao Znanstveno razvojna inicijativa!? Kog’ će to, svega mu, privući!? I je li moralo tako generički da se od svake riječi štipne početno slovo, ili se moglo mudrije malo da je mamac, vab, da se ne okreće TV kanal kad se čuje da je ZRIN, koji garant ima aspiracije biti stranka, nešto priopćio. Pametna čeljad, a nisu se dalje ZRIN-a dobacili.


Ime je znak, a ime političke stranke, pa još kad će ih biti i više od 164, i više je od znaka. Teško, doduše, da može biti politički program, kako to veli Vidović Krišto, ali može biti itekakav mamac. A kad stvari krenu ukrivo, makar da ste ime naslijedili i to ono duboko ukorijenjeno u narodu, e onda nema tog peglanja imidža da vas spasi. Doduše, lider SDP-a Peđa Grbin misli da rješenja ima. Inovativan i odlučan i hrabar posegnuo je u dobri stari izlog s mađioničarima za imidž i angažirao američkog stručnjaka koji se zove, pazi sad, Alex Braun! Kad zaškripi ti zovi Brauna, to kao da je deviza SDP-ovaca, ili možda samo za njega znaju. Ono što je zanimljivo jest da je majstor angažiran već sada makar su izbori za više od dvije godine što znači da su u SDP-u svjesni da je sveobuhvatni makeover nužan. Na peglanje neće samo Grbin već partija cijela, a da rezultata ikakvog bude navodno će u akciju maltene sve regionalne Braun podružnice. Samo, što se tu uopće dade napraviti!? Ne može Grbin biti ni niži ni još viši ako to birači hoće, ne može biti strastveniji, ne može biti manje teatralan. Zagrebački glavni SDP-ovac Viktor Gotovac bit će se i zato uhvatio povratka Titova imena na zagrebačka trgove, Tito je uvijek kurentna roba valjda i zato što je znao sve što današnja garnitura od politike ne zna, oćeš zapalit’ cigaru ili popit’ plemenito piće. Fali strasti i nema tog OIB-a, OIP-a, ZRIN-a i Ključa, da Alexa i ne spominjemo, koji će to promijeniti. To ili imaš, ili nemaš.


Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević ima tako naviku da na odijela obuva tenisice crne. Pa su ga modne savjetnice i znalci odlučili podučiti kako ipak ima prigoda, recimo kad ideš u HNK jer je Dan državnosti, kad umjesto tenisica moraš obuti cipele. Pritom ga podučiše i to da barem danas ima u nas postolara koji su u stanju napraviti sjajna pokrivala za noge. Posljedica toga je da čovjek daje izjavu o plinskim cijevima što pucaju po metropoli i rigaju vatru, a pogled nazočnih leti put cipela. Možda njegova stopala strogost svečane cipele ne trpe, možda je elegancija žrtvovana zbog udobnosti, možda se u tenisicama sjeda pored šefice zagrebačkog turizma Martine Bienenfeld da njene uistinu sjajne cipele na visoku petu, pa još obojene proljećem, dođu i više do izražaja. A možda, k vragu, cipela ne čini čovjeka, ali čini da se o njemu priča. Nekog to samo do sebe ide, a netko treba trenera. Netko može, a neko je OIB.


Elem, u proljeće uz onih tisuću cvjetova u nas uredno glavu diže još koji novoprocvjetali. Ludost ili hrabrost!? Umjesto odgovora evo pitanja. Vabi li vas stranka kojoj je u temeljima komunizam, ali onaj izvorni što se naslanja na značenje latinske riječi communis, pa je utopija koja žudi za državom i društvom pravde i blagostanja, pa rad i radništvo, pa antifašizam kao temeljna vrijednost i dakako cinizam kao inicijalni i zdrav pristup baš svemu!? Ako i ne vabi, zvuči krajnje zanimljivo, ma nije kum Vedran krenuo u osnivanje ove stranke iz prosta razloga što joj je ime prosto kad ga sastavite od prvih slova riječi osnovnih postavki. Ne bi to puritansko društvo podnijelo, a šteta je jer bila bi tu u isti čas i dijagnoza i izvrsna osnova za slogane svake vrste, sve čega nam već godinama kronično nedostaje, u proljeće ponajviše.