Kad ti naraste kosa, kad je zrela za šišanje, odeš, dakako, brici, frizeru, frizerki. Računaš, muško je to šišanje, ne traje dulje od kvarat ure, ali svejedno poštuješ pravila pa se dan ranije kreneš najaviti, zapisati, iskamčiti termin. Pa s vrata pitaš ima li što slobodno sutra. I dobiješ odgovor: »Joj, nema. Strašna nam je gužva. Krizme su, pričesti, strašna gužva. Možda drugi tjedan.«

Krizme, pričesti, strašna gužva. Ok, odavno su svečanosti od krizmanja postale poput omanjih svadbi što se planiraju mjesecima unaprijed. Rezerviraju se stolci, skupo plaćaju jelovnici na kojima mora biti teletine ispod peke, kupuju svečani komadi odjeće nevinih pastelnih boja, pa da ljudi procvjetaju u proljeće onako kako voćke svojim nježnim laticama daju svijetu do znanja da su se, eto, i one probudile iz zimskog nekog sna. A pokloni što ih kumovi daruju koštaju k’o svetog Petra kajgana. Kumstvo je, kažu, čast. I je, ali je kumstvo bome i lijep razlog da se omanji kredit digne, pa da te kumče ima po čemu pamtiti kad baci pogled na nenormalno skup darak.

Sve je dotjeralo dotle da su se uskomešali i crkveni duhovi, pa apeliraju, propisuju, mole da se knjige djeci kupuju, da se ne troši, da se skrušen bude. Knjiga krizmaniku!? Da je samo vidjeti lice u momčine ili djevojke, koja je dobila na poklon kakvo enciklopedijsko izdanje dok joj se kolege naokolo hvale recimo iPhoneom zadnje generacije na koji je zataknuta i neka oveća euro novčanica. Crkveni veledužnosnici bi da se sve vrati na početne postavke, baš kao da nisu oni ti koji su suptilno odškrinuli Pandorinu kutiju, iz koje je iskuljao čisti materijalizam i busanje u prsa k’o će dati više u ime Gospodinovo. Samo, griješe oni koji danas pozivaju na razum govoreći da nije krizma primanje u pionire pa da dernek bude. I nije. Jer primanje u pionire nije bio dernek. Kad se u pionire stupalo u najbolju ruku si mogao zaslužiti mrvu bolji ručak i zapamtiti užas što ga sa sobom nosi uskakanje u ispeglane štofane modre hlače. Od poklona ni p, a od ideologije taman toliko da se ne uhvati ama ništa. Zato je tim gore kad čovjek osvijesti da je udarni vikend od krizmi ovaj kad pada Prvi maj, Međunarodni praznik rada. To ne može biti slučajno, ali može biti znak da je od radnika i Gospodin digao ruke.

Elem, 1. maj. Nekada bi bilo upravo divno kad ti blagdan bilo kakve vrste padne taman na dan kad je kolumna u novini. Danas je to skroz drukčije, pogotovo kad je dan radništva u pitanju. Jer, da u kakvom pub-kvizu pitaš mladost što je to trliš, vjerojatno ih preko pola pojma ne bi imalo. Trliš, kecelja, borosane, cokula s ojačanim metalnim vrhom da izdrži noga ako što teško na nju padne, toga se više ne da vidjeti nigdje. Po gradilištima viri tek gdjekoja žuta kaciga i to je to. Prvomajski uranci pamte se i ocjenjuju po tome kakav je bio grah, što je pjevao Đimi Stanić, a kad uz grah ima i štrukli u ponudi eto veselja. To što je dan, dva prije sindikalni neki čelnik držao tiskovnu konferenciju pred jednim do dva pripadnika sedme sile, brzo se zaboravlja, ako je itko to i zamijetio. Ionako se sindikalna borba svela na bavljenje sindikalnim košaricama i na nekoliko sindikalnih izuzetaka koji tu i tamo odigraju solo neku igranku prije nego li se svi zajedno posvetimo pasivnom promatranju propasti radništva kao takvog. No, vratimo se mi trlišu. Jer, taj mitski odjevni predmet začudne moći da zavodljivo miriše i onako opeglan i čisti, baš kao i kad pokupi sve mirise radionice i pogona, jednostavno je, nažalost, promijenio obličje. Trliš je danas trenirka, majica za po doma, ako ne i bademantil, cokule su kućne papuče, a kecelja kuhinjska pregača u kojoj se uz posao nešto nabrzinu i složi za ručak. Radnike više i nećete naći na radnome mjestu, onom klasičnom, jer radništvo danas radi od doma, barem ovo kojem posao nije građevina i tvornica.

K’o fol natjerala nas je na to korona, nije se moglo drukčije, a onda su stvari počele izmicati iz naših ruku. Krenuli su zoomovi, videokonferencije, kamere koje te vide i ne vide, pa ako te ne vide, može se komotno odspavati malo ili čačkati nos. Udobnije se činilo u trenirci, činilo se da se više toga stigne, da se gubi manje vremena, varalo samog sebe kako je ovako učinkovitije. A poslodavac k’o poslodavac kurio je tu priču dajući nam malo za ništa. Jer, kad si doma, nema radnog vremena, već je cijeli dan radni. Nema toplog obroka jer nisi valjda nesposoban toliko da ga sam sebi nećeš složiti i, dakako, sam platiti to što ti je u frižideru. Nema troškova prijevoza jer to što se tu i tamo zaletiš do posla, sada kad je korona minula, valjda nije neki trošak koji ne možeš podnijeti. Ne troši poslodavac ni na struju, vodu, režije bilo kakve vrste, ali to što na vodu, struju i režije svake vrste troši onaj koji radi od doma, nije problem poslodavca, jer bi radnik od doma to ionako plaćao. Na koncu, a to bi moglo zakonodavca možda i zanimati, zna li se kakve su političke preferencije tih koji doma obavljaju radne zadatke, glasaju li za lijeve k’o onomad srednja klasa koliko god to bilo neuobičajeno, ili za desne k’o nekad radnici u trlišima, što je uvijek bilo pomalo nevjerojatno, ili su im se iz običnih stolica na kojima krive kosti pogledi na politiku kao takvu posve promijenili. Tko ih uopće zastupa i zastupa li ih itko!? I imaju li oni pravo na praznikovanje na Međunarodni praznik rada, ili nemaju prava ni na što kad su doma!? Sindikati se, dakako, s njima i ne bave baš. A da je pameti u sindikalista, umjesto izletničkih »radničkih« mimohoda za kojih predstavnici svih političkih opcija hine da znaju što je to teški rad, organizirali bi najveći na svijetu zoom miting radnika u bademantilima. Pa da se čuje vapaj onih koji su zatočenici doma svog, i posla svog, i poslodavca svog!

Rad od doma, radnici iz dalekih nam zemalja, radnici propalih tvornica, radnici u privatnim tvrtkama koji nemaju pravo glasa i bijeli svijet, bar jedan dio njega, u kojem se gaće tresu predsjednicima i premijerima kad veliki sindikati lupe šakom o stol. Radništvo nas je othranilo, a radništva više nema. Kad ga se nanovo poželimo, neće se više imati što oživjeti. Da se ovaj tren sad netko sjeti u slikovnice staviti crtež trliša da djeca nauče što to jest, bilo bi kasno. Ali tuzi i kuknjavi nema mjesta. Prvi maj, Međunarodni praznik rada, ionako je tek datum koji se zgodno spoji s danom prije i danom poslije pa da zajedno tvore idealno doba za krizme i pričesti.

Kad čovjeku naraste kosa, nema mu druge nego put frizeraja. Nekada zna bit’ gužva, ali u pravilu muške se kose lako riješe. A i čovjek je prilagodljivo neko biće, koje brzo uči kad je u nevolji, taman da kad poljubiš jednom vrata, osiguraš odmah sebi termin tjedan dana unaprijed.

– Joj, oprostite što ste ovoliko čekali na termin, ali stvarno nam je bila strašna gužva zadnjih dana. Znali smo i koji sat poslije radnog vremena ostajati koliko je mušterija bilo. Krizma, pričest, svi bi se šišali, redili, bigliše mlada frizerka.

U novinama na stranicama gradskih rubrika obavijesti o programu prvomajskog hepeninga na otvorenom, a na »ozbiljnim« stranicama traktati koji se trude objasniti što su Sveti Otac i svi njegovi ljudi htjeli reći kad su savjetovali, apelirali, zamolili svoje ovčice da klincima kojima su krizmani kumovi umjesto skupih darova kupe knjigu, baš kao da i knjiga ne može biti skupa. Božeprosti, sve je dotjeralo dotle da se čini kao da su krizmana slavlja i ovo prvomajsko dva kraja istog štapa, lišena oba posve od suštinskog. Zato se valjda i slave isti vikend. Zato bi možda bilo dobro umjesto »knjige« kupovati kumčadi trliš i čekić, pa da bude: »U ime Oca, i Sina, i Prvog maja«. Ako i ne pomogne, odmoć’ nam više ionako ne može.