Jamie’s 15-Minute Meals, Jamie’s Great Britain, Jamie’s 30-Minute Meals, Jamie’s American Road Trip, Food Fight Club, Jamie’s Summer Food Rave Up… Jamie Oliver snimio je valjda više televizijskih serija nego što je Steven Segal snimio filmova. Uz to piše knjige, vodi restorane po svijetu, tuče se sa sistemima koji djeci serviraju fast food u školama, tuče se s McDonaldsom, vodi škole kuhanja za socijalne slučajeve koje potom zapošljava u svojim restoranima, odgaja djecu, mamin je dobri sin i, štajaznam, spašava tuljane i prašume.

Svaka njemu čast, ali previše je to i za Supermana, a kamoli za dečka iz sela Clavering u engleskom Essexu. Osim ako u djetinjstvu nije upao u kakav kazan s čarobnim napitkom. A budući da je vjerojatnost postojanja kuharskog Obelixa jednaka vjerojatnosti da bi Hrvati mogli osmisliti dobar originalni kulinarski show, moguće je pretpostaviti samo jedno: Jamie ima dvojnike.

Razmislite malo. Čovjek u seriji o svojim restoranima rasutim po svijetu u kojima zapošljava socijalne slučajeve putuje s jednog kraja na drugi, a nikada nema jet lag. Pa onda putuje po cijeloj Americi, učeći se američkom barbecueu, stewu i čemu sve ne, a supruga kod kuće ne traži razvod jer ju je ostavio samu s djetetom. Pa ga onda gledamo kako halapljivo jede svoje 30-minutne, 15-minutne, 10-sekundne obroke, radi deserte od stopostotnih čokolada prelivenih čokoladom, koje opet halapljivo jede, ali nikada, baš nikada se ne udeblja. Pod cijenu da zvučim kao frustrirana kokoš, kažem da je to nemoguće.Uostalom zašto ne bi imao dvojnike? Ako su ih mogli imati Fidel Castro, Saddam Hussein ili Madonna, zašto ne bi i jedan Jamie Oliver? Ili je to, ili na tavanu drži svoju sliku na kojoj je podbuhao, s jet lagom, razveden i jadan, a on okolo šeta kao nasmijani idealni zet.

Jer ako nije tako, morali bismo priznati da se radi o iznimnom liku, što bi rekao legendarni Stan Lee, pravom superčovjeku. A to si, u našoj malenkosti, ne možemo dozvoliti.