Ali ne lezi vraže, japanke i sunčane kreme sigurno se već na HRT-u pakiraju jer nema razloga da kolektivni godišnji ne započne sredinom lipnja, kad uobičajeno kreće uvijek pompozno najavljeno veliko programsko ništa. 

   I zato za Mućke nećemo nikoga hvaliti, jer oni koji drže do sebe i tako su ih već odgledali. Desetak puta. Ali ima nešto začudno u tom TV rasporedu. Odgledao si seriju/film/emisiju, imaš je na DVD-u, u AVI-ju, kompjutoru, torretnu… ali vidiš je u programu, na koji psuješ jer je eto već počeo s reprizama, i srce ti nekako zaigra. Ne mogu si to objasniti. Tek sam nekako prihvatio da će mi Supermanova trilogija (jer drugi Supermani ne postoje!) oko Nove godine zauvijek ostati posebna zato što se upisuje i u nostalgični kod, kad sam shvatio da pogledam i Tropic Thunder ako je na televiziji, iako sam već izlizao mjesto na eksternom hardu s kojeg sam ga pogledao barem 20 puta previše. 

   I Mućke, naravno. Koje imam na DVD-ovima. Sve epizode. Ali eto ih na programu i ja opet proživljavam smrt djeda Trottera. No baš se na toj epizodi pokazuje što je to što ovu seriju čini iznimnom u cijelom teve humorističkom univerzumu. To je ta čudesna toplina koja nikad ne zapadne u patetiku, jer taman kad bi se to moglo desiti uleti neki one liner, genijalna fora koja ti nužno razvuče lice u osmijeh, iako se Mućke nikad nisu libile teških socijalnih, egzistencijalnih, pa i makabričnih tema. 

   Doista vjerujem da se ta serija neće nikad izlizati i da će nadživjeti svakog pikzibnera koji je odluči reprizirati jer je, eto, tu i ima je. I ja ću se svakoj toj reprizi veseliti, iako bi netko za nju morao zaraditi suspenziju. Paradoks? Ne, Mućke. Iz doba dok su i prevoditelji bili umjetnici, pa ih ni ne zovemo „Only Fools and Horses“.