Dvije stvari ne razumijem: kako je Josipović uspio izgubiti izbore i popularnost Teorije velikog praska. Ne teorije o postanku svemira, pogotovo ne one Douglasa Adamsa po kojoj je sve počelo velikom ševom, nego navodno humorističke serije koja ide već nevjerojatnih osam sezona. Za prvu stvar briga me koliko i Čačića za moral, ali ova druga… 

   Evo uzmimo, na primjer, tripice. Otkad sam ih prvi put pomirisao, znao sam da se nikada nećemo sprijateljiti. Ali to nipošto nije značilo da im barem jednom godišnje neću davati šansu. Takav sam. Jer, kvragu, toliki ljudi na ovom svijetu trpaju u svoje želuce druge želuce da ja mora da sam budala kad se moj želudac okreće. 

   Nešto slično pokušao sam i s Teorijom velikog praska. I brzo shvatio da bih radije jeo tripice nego gledao tu groznu perverziju gikovskih kompleksa, Americi tako dragu temu, kao da im već nekoliko desetljeća nije jasno da o gikovima često ovisi hoće li ili neće imati posao, a ponekad čak, dok se ovi igraju u nekoj sigurnoj prostoriji u Langleyu, i hoće li im ili ne bomba pasti na tjeme. 

   Ali i to je manje bitno od činjenice da me nikada, niti slučajno, ta serija nije nasmijala. Jer, naravno, u humoru nema tabua, zabranjenih ili tema koje se ne bi mogle učiniti smiješnima, tamo je jedini bog dobra fora, a toga toliko nema u Teoriji velikog praska da i razmišljanje o njoj ubija duhovitost, a onda i želju za životom. 

   Pravovjerni fanovi sigurno će s gnušanjem odbiti svaku pomisao da su prevareni i reći, recimo, da je Sheldon urnebesno smiješan lik. Ali to su oni koji slave njegov poljubac sa ženom kao svoj rođendan, koji tvrde da su fore u seriji sjajne i da je to što još uvijek ide dar božji i dokaz da on postoji. Neću im proturječiti, jer za njih nema puno šanse. Koliko god to tužno bilo, ali izgubili smo ih. 

   Nama koji smo ostali ostaju tripice, Kolinda i gumb za prebacivanje programa. Život je lijep.