Matanićeve »Novine« razmotane su već toliko puta da se čini da se ništa drugo i ne događa u svijetu televizije. I fala bogu da je tako. Jer da nije, sva ta v. d. bulumenta bi i dalje mogla ignorirati jedan od potencijalno najboljih dramskotelevizijskih proizvoda u posljednje vrijeme, kako to precizno kaže naša Vedrana Simičević u kritičkom osvrtu na prve dvije epizode serije, premijerno prikazane u riječkom Art kinu.

Na velikom ekranu, da. A ako su njega istrpile, onda nema razloga da na televiziji bude išta drugačije, kad se sredinom listopada konačno počne prikazivati na Prvom programu u, kažu, odličnom terminu. Živi bili pa dočekali, ali nakon tolikog pritiska, koji je dolazio iz mnogih zakutaka medijske scene, drugačije valjda nije ni moglo. Netko bi mogao pomisliti da je paradoksalan taj pritisak, s obzirom na to da serija zariva skalpel u trulo tkivo medijske scene, otvarajući leš tako da se smrad uvlači u sve pore posttranzicijskog društva, otkrivajući premreženost politike, crkve, medija… svih društvenih slojeva, ili barem onih u kojima dominiraju »igrači«.

Jednako tako, radnja je zasigurno zanimljiva svima koji na bilo koji način sudjeluju na medijskoj sceni, no mogla bi biti previše fah-idiotska za one izvan nje. Ali bez obzira na sve to, sjedili smo u kinu i priča nas je uvukla, a ovih detalja bili smo tek sporadično svjesni. Koliko je to daleko od srama koji gledatelj osjeća gledajući ostatke ostataka hrvatskog dramskog programa, naprosto je sjajno.