Bakutanerski Baku

TVeater Davora Mandića

Davor Mandić

Foto REUTERS

Foto REUTERS

  – I kako da ja sad prodam ove mrtve minute?! – vikao je šef marketinga na okupljenu čeljad – Jesu prošle one ruske babe?     – Jesu, šefe – reče jedna pametna glavica dok joj u slušalici mobitela metalna teta na drugom kraju žice biranog sponzorskog broja govori: »Broj koji ste birali trenutno nije dostupan.«     – Aj fala bogu, to ćemo još nekako prodat – reče šef i proguta gastal.     Doista, ima li išta što smo zapamtili s ovog Eurosonga osim ruskih bakutanera? A i od njih na jubitou ima bar 500 zanimljivijih tehno-baba koje osim što plešu i vrte bokovima, još i rade zgrčke. Al ajde, drago mi je za njih jer su si barem produžile boravak u naftnom raju, gdje ih svake večeri ispod friškog jastuka dočekuje čokoladica, a pored kreveta nov, neotvoren paket pelena za odrasle.     Ostalo, bojim se, samo je parada izgubljenosti Europe u novom svjetskom poretku. Ako je nekad Eurovizija služila kao ispitni poligon za simpatičnost, pa se sve nešto gledalo koji su susjedi glasali za, a koji protiv, i koje velesile više vole nas a koje Srbe, danas je to neki čudni, neprobavljivi multikulti mišung.     Ali zašto je toliko naših susjeda prošlo, a mi nismo? Ma nije pjesma u pitanju, ni Ninin batak, čak ni nevjerojatno ustrajna hrvatska politika slanja »najboljih snaga«, stvar je puno jednostavnija. Nema tog Bosanca, Srbina i Makedonca kojeg bi nedostatak broja na ekranu spriječio da glasa za svoje. Svak od njih ima još barem tri mobilna na stranim mrežama i rođaka u Njemačkoj koji mu javlja ključni broj. A ako smo od Slovenaca i očekivali da su uljuđeni i nesnalažljivi, nekako smo se nadali da bar mi još nismo izgubili taj balkanski touch. Ali avaj, poruka je jasna: izgubljeni Hrvati u izgubljenoj Europi.     Ili nas, pazi ovo, boli dupe. Samo onda, ako nismo glasali, zašto toliko analiziramo boljke i kukamo što nismo prošli?

više vijesti