Jer ZagrebDox nije odabrao Đelo Hadžiselimović, ne radi se tu o mahom prirodoslovnim doksovima kojima nas Đelo dariva, ovdje govorimo o rasnim autorskim dokumentarcima – domaćim ili stranim, svejedno. A s njima HRT ima jedan nevjerojatan problem, prema Đeli: ne uklapaju se u programske sheme zbog nestandardnih duljina trajanja. Eto baš je ovaj tjedan tako nastradao doksić o riječkoj grupi Fit, pa je prebačen za sljedeći utorak. 

    Ali bez obzira na to, nekako pogrešno zvuči kada direktor ZagrebDoxa na otvorenju govori o partnerstvu s komercijalnim MaxTV-om, umjesto o puno prirodnijem s HRT-om. OK, ovo je partnerstvo izraz obaveza prema sponzoru, ali činjenica je da će se tamo usmjeriti ipak komercijalniji dokumentarni izdanci, što s HRT-om ne bi trebao biti slučaj. 

    No ima priča i drugu stranu, dakako, a ona se zove Dokumentarni program HTV-a, u kojem je zaposleno 48 ljudi i koji je baš nedavno izašao u javnost sa zahtjevom da ih se uposli, a ne otpušta i kreše im troškove kao što je najavljeno. Oni bi proizvodili, a ne otkupljivali. 

    I što sad? Ne može čovjek ne imati sluha za dokumentarne trudbenike HTV-a; zagovaranje bilo kakvih kresanja u kulturi obzirom na njen status i zastupljenost u društvu i na javnoj televiziji jednostavno nije opcija. Ali s druge strane, Dokumentarni program ne može napraviti odlične »Nije ti život pjesma Havaja« Dane Budisavljević ili »Film mobitelom« Nedžada Begovića (uostalom to se od njih ni ne očekuje). A javnost, i to ne samo ona željna kulture, na njih i mnoge druge jednako dobre ima svako pravo.