Nema više Aleksandra Tijanića. Veliko i kontroverzno ime jugo novinarstva, čovjek čiji je britki stil 80-ih godina formirao mnoga danas poznata novinarska pera nenadano se ugasio na pragu svoje kuće. U tjednu u kojem šaptom padaju mnoge vedute ovih prostora, odlazak još jedne podsjeća nas na to koliko ih je zapravo malo.

   Tijanića sam prvi put uživo vidio na prvom Weekend Media Festivalu u Rovinju. Tamo je gostovao kao generalni direktor Radiotelevizije Srbije, koju je vodio od 2004. do smrti, da bi se sučelio s tadašnjim glavnim ravnateljem HRT-a Vanjom Sutlićem. Raspravljalo se, dakako, o javnoj televiziji. Scena je bila tužna. Pred ogromnim auditorijem vrhunski je demagog i duhoviti kozer Tijanić doslovno pojeo Sutlića, lignju prije Lignje, koji se toliko bio usukao u sebe da se u jednom trenutku činilo da će zaplakati i otrčati kući s palcem u ustima vičući: Maama!

   I publika mu je jela iz ruke. Marketingašima i pijarovcima, poznatima po dugom pamćenju, čudom je promakla sva kontroverznost osobe koja ih sad tu nasmijava i čiju demagogiju o javnoj televiziji koja jedino ulagivanjem publici i oglašivačima može postići nezavisnost ne smatraju osobito pogrešnom. Gromoglasni aplauz koji ga je tada ispratio sa scene pokazao je da njima niti najmanje ne bi smetalo kada bi koncept javne televizije bio u posvemašnjoj komercijalizaciji. Naravno, nije njima bilo do pametovanja o konceptima, nego su na sceni gledali Animal Planet: gladnog lava koji je dokačio šepavog muflona.

   Sutlić je tada lupetao gluposti, ne spominjući svojih 14 savjetnika na debelim plaćama, i jedino što se moglo tada utvrditi je da obje velike ribe – i RTS i HRT- smrde od glave. Prva komercijalizirana, a druga potpuno politički ovisna.

   No pod prijetnjom da budem još samo jedan gledatelj Animal Planeta ipak ću reći: Tijanić je otišao u sedlu, zalažući se za koncept koji mu se činio jedini moguć, dok Sutlić čeka penziju u hladovini lagodnih HRT-ovih 15-ak tisuća kuna plaće za koju ne radi ama baš ništa.