Bilo da se zove Auction Hunters, Storage Wars, Storage Wars: Texas, Baggage Battles (što je isto, samo s izgubljenom prtljagom) ili kako drugačije, stvar je u osnovi ista. U skladišta se ne može ući, samo ih se može osmotriti, kao što se ne može otvarati prtljaga, pa se sve svodi na sreću, iako bi sudionici voljeli vjerovati da je u pitanju iskustvo i eventualno intuicija. I puno je tu stvari nevjerojatno. Čovjek se prvo pita kako je moguće da netko »zaboravi« da u svom skladištu ima npr. umjetnine vrijedne pola milijuna dolara pa prestane plaćati zakup. Dobro, možda je doživio infarkt i umro, no gledatelj o tome ništa ne zna. Onda mu je možda malo nevjerojatno i da voditelj nadmetanja, odnosno predstavnik vlasnika prostora nije malo ponjušio što ima unutra, jer jedino što gledatelj vidi je ritualno piljenje lokota. Kao da lokot ne košta par dolara i da baš nitko ne bi znao je li mijenjan ili nije. Dobro, možda to prvo padne na pamet Balkancu pa ajde, recimo da postoji paralelni svemir u kojem nema takvog muljanja.

   Ali nije sve tako čisto, jer se za svakim od tih programa povlače neki repovi. Kad je priprosti Darrell Sheets iz »Storage Warsa« pronašao slike Franka Gutierreza vrijedne 300.000 dolara odmah su krenule optužbe insajdera da je šou namješten radi podizanja gledanosti. Ali nije mu to naškodilo. Uostalom, slični programi niču i dalje, a na pravo pitanje i tako je teško odgovoriti: zašto to pobogu gledamo? Ili možda nije.