Mima Simić
Mima Simić nije Vladimir Šeks, ona nije stručnjak za Ustav i njegov tumač kako joj paše, ona jednostavno reprezentira manji, hrabriji dio manjine koja u Hrvatskoj doista treba biti hrabra ako želi ostvariti svoja ljudska prava. Ništa više od toga – ljudska prava, jednaka za sve bez obzira na boju kože, nacionalnost, seksualno opredjeljenje...
Mali tveaterski presedan: umjesto naknadne pameti ovaj broj ponudit će nešto sasvim drugačije – najavu.
Nećemo se zavaravati, za Željku Markić nema nade, i ni jedno gostovanje »druge strane« neće iz nje izbiti zašećereni fašizam, no možda ipak ima nade za barem nekoga iz te silne bulumente od 710.000 ljudi. Duboko vjerujem da mnogi od njih nisu znali što potpisuju dok su ih agresivno vukli za rukav, a i da je dobar dio onih koji su znali to učinio radi nepoznavanja materije i, važnije, nepoznavanja »druge strane«.
Iznimno je važno sve to, jer dešavaju se opasne stvari: agresivna, manipulativna klika, reprezentant većine, bori se za isključivost i netoleranciju, i gotovo uspijeva prikazati se žrtvom. Brak možda i jest u krizi kao institucija, ali upravo zbog licemjerja onih koji se zalažu za njegovu »čistoću«, a nikako radi prava na dostojanstven život manjine koja i u 21. stoljeću mora uvjeravati svijet da njihovo postojanje nikoga ne ugrožava. I zato treba gledati Mimu Simić.
