Čovjek bi pomislio da je nešto što se Zove Discovery TLC, ako zna da je TLC kratica za The Learning Channel, zgodan, možda i poučan odmor od nove koncepcije dokumentarnih kablovskih i IPTV kanala fokusiranih na brzopoteznu prvoloptašku zabavu i šok. Koncepcije koja je i od nekad respektabilnih kanala s jakim dokumentarcima, čak i kad raspolažu dobrim materijalom, učinila uglavnom teško gledljivu papazjaniju koja kao da se obraća gledatelju s poremećajem koncentracije, ponavljajući ključne elemente priče dok se boje na ekranu ne rastope. 

   Čovjek bi to mogao pomisliti i ako zna nešto malo povijesti TLC-a. Na primjer to da je doista i počeo pod tim imenom 1980. godine kao američka kablovska televizija u vlasništvu Discoveryja koja je nudila mnogo ozbiljniji, čak akademskiji pristup informacijama od svojeg nešto mlađeg i lakoprobavljivijeg brata Discovery Channela. 

   No onda taj isti čovjek po prilici prebaci na TLC, koji se sada nalazi i u ponudi naših operatera. 

   Pa ugleda primjerice seriju Last Chance Saloon, u kojoj stručnjaci s raznih područja rješavaju estetsko-medicinske probleme nesretnih ljudi koje su drugi »stručnjaci« upropastili. Gledajući pristalog estetskog kirurga koji žonglira loše napravljenom plastičnom operacijom grudi objašnjavajući pacijentici glasom robota neuspješno programiranog za empatiju što je to »bubble efekt« – odvajanje umetka od živog tkiva – teško da će taj čovjek misliti na nešto lijepo, ili poučno. 

   No gledajući ženu koja se u seriji Freaky Eaters, u epizodi posvećenoj ovisnosti o prženim krumpirićima, osjeća jedino sretnom i ispunjenom kad za obrok pojede veliku porciju krumpirića, čemu je naučila i vlastito dijete, onda mora taj čovjek pomisliti da nešto s ovim svijetom doista ne valja. 

   Hoće li okrenuti program, pravo je pitanje.