Ponedjeljak. Prvi program javnog servisa. Prvo dokumentarac o mafiji, a onda… A onda je srce umalo stalo tamo malo prije 22 sata i Otvorenog na temu unutarstranačkih odnošaja. Kako i ne bi stalo kad je metak pogodio ravno u prsa lika što ga u seriji »Počivali u miru« glumi Slavko Štimac. Ode Miki! Ubi ga Igla! Glumio je Slavko Štimac u valjda petsto milijuna filmova, preživio vukove, snjegove i onog strašnog Šicera, a ubi ga sad Igla, odnosno pištolj, odnosno produžena ruke Udbe, one koja nikada ne spava već samo dlaku mijenja, dok kroji, recimo, našu privatizacijijsku pljačku, barem u seriji. Ubi ga, a to je dosad uspjelo još jedino, ako sjećanje ne vara, onoj krmači od bombe što su je Švabe bacile na putnike autobusa što je putovo za Beograda u filmu »Ko to tamo peva«! Alo bomba je to, nije se krvi vidjelo, a ovo je metak i rupa na prsima!? Ode Miki, a nijedne udruge da digne glas. Bit će da se čeka zadnja epizoda. K’o da nas to može spasiti.
NIJE ovo bio jedini šok što je na tankoćutni puk gledateljski vrebao s malog ekrana unatrag koji dan. Evo recimo, pasionirani ljubitelji svega automobilskog, pa još oni koji vole sve automobilsko što napravi Mate Rimac, imali su rijetku prigodu gledati kako Rimac osvaja veliki sajam u Ženevi s novim prometalom. Gledali su i slušali kako Rimac s pravom priča za Novu TV, za RTL, za ovog i onog. Jedino šparna HRT nije imala koga poslati na sajam. Pa su eurovizijskog Rimca smjestili tu negdje između pričice o policijskom vježbalištu i spota za pjesmu što će je Franka Batelić zapjevati na Eurosongu. I Rimac za hrvatske gledatelje priča – engleski. Najveća televizija, pristojbu primaju, a para se nema za poslati novinara na teren. Čudan je taj odnos aktualnog čelništva prema sredstvima kojima barataju. Čudni su kriteriji za što para ima, a za što nema.
Čudno je poimanje javnog interesa kao takvog. Bilo je onomad para da ih se, primjerice, utuče u odjeću voditeljica koje su mjesec, dva, jedva tri najavljivale emisije na Drugom programu prije nego se taj povratak u blistavu prošlost neslavno ugasio. S druge strane para ove godine nema za izravan prijenos književne poslastice zvane »Pričigin« koja u Splitu okupi na tisuće poklonika. Dobiješ gotov sadržaj za Treći program kulturni, valja samo kameru upaliti, ma i to je skupo i puno pri čemu živa istina da i na pozornici i u publici sjede ljudi koji uredno plaćaju pristojbu, nije od nikakva značaja. Danas ignoriranje Splita, sutra Rijeke, jučer i prekjučer Osijek, Križevci, tek toliko da se regionalna ravnopravnost ispoštuje.
A KADA je tako onda, božeprosti i božepomozi, ljudstvu HRT-ovom k’o dar s neba dođe ovo doba od poplava. Razmile se svi po terenu, prirodna katastrofa je taman takva tema da tu neme dileme jesu li krivi za nju lijevi ili desni, svaka reportaža i javljanje sugeriraju da nam svaki zaposlenik nesumnjivo treba, a sugeriraju i to da se sredstva od pristojbe troše s razlogom, a ne utaman. Pokrit će, na žalost, poplava dio Lijepe Naše, ali će pokriti na tren sve diskusije na temu treba li nam ovakav javni servis. Prirodna pravilnost je nešto što tv pregaoci i vole i mrze u isti čas. Snijeg zimi, vrućine ljeti, vjetrovi što pušu, alergije što napadaju. Tu ojađen može biti samo Edi Škovrlj jer njemu samo bura paše.
Na sreću, glazba je zvonka radost. Jan Tominić predstavljat će Hrvatsku na Euroviziji mladih glazbenika u Edinburgh. Momak svira saksofon da je milina, a izbor našeg predstavnika iz godine u godinu jednako je lijep, ugodan, važan televizijski događaj dostojan poslanja što ga javni servis, u teoriji, ima. Ništa manje ugodna nije bila ni epizoda emisije »Svijet jazza« koja je govorila u buđenju zagrebačke klupske jazz scene. Vidjeti nakon dugog vremena sociologa Bena Perasovića kako strastveno i srčano objašnjava koliko dobra čovjeku donosi dobar jazz, dobra glazba, dobar koncert, bilo je jednostavno ljekovito. Kraj svega spomenutog i sladunjava razgledanica britanskog chefa Dhruva Baker čini se smislenom. Lako mu je, zapravo, snimati lijepe kadrove kad se Rijeke i okolice joj uhvatio.
MOŽE taj svijet oko nas biti i lijep, valja se samo katkad osvrnuti. Trebale bi televizije raditi i to, tjerati nas svojim uradcima da se okrenemo oko sebe. Umjesto toga one bi da smo prikovani za ekran, da gledamo HDZ u raljama Istanbulske konvencije, ili da smo uz skute Istanbulske nevjeste, ako već nismo, avaj, taoci Big Brothera. I onda nam još ubiše Mikija! Igla! Jer Udba dlaku mijenja…
