Dnevnik neki. Premijer nam je u bijelom svijetu. Novinari pred njega izletješe, pa ga pitaju svašta, malo na francuskom, malo na njemačkom. On k’o iz topa odgovara, malo na francuskom, malo na njemačkom. I drago ti bude. Na prvu. Drago ti bude tim više ako jezik strani govoriš malo ili ništa. Prvo ti bude drago, a onda pomisliš; hm, neš’ ti što nam to znanje stranih jezika podiže važnost zemlje kao takve! Angela drobi samo njemački, Putin ne bi ništa do li ruskog govorio da ga silom tjeraju. Jedino svjetska faca, golmana Juventusa Gigi Buffon tjera sam sebe da govori engleski kad prima nagradu za najboljeg golmana u prošloj godini, makar ga slabo išlo. Elem, vrijedi li to premijerovo poznavanje stranih jezika nama išta, ili vrijedi samo njemu!? Eto pitanja. Makar, drago ti na prvu bude…
GOVORENJE svjetskih jezika pomalo je i obilježilo proteklo razdoblje. Nije pri tom samo Tončica Čeljuska bila u poprilično neobranom grožđu. Nju je taj engleski baš namučio, pogotovo kad bi se okuražila pa digla glavu s papira na kojem su napisana pitanja. E, da, razgovarala je na engelskom s Feritom Sahenkom, bogatim turskim čovjekom, investitorom i u Hrvatsku. Ne da nismo doznali koji on to film vrti u glavi, kako misliš da će se dogoditi kad gledaš uradak koji se zove »U svom filmu«, već je nejasno i to zbog čega je poduzetnik, čast mu svaka, uopće bio gostom osim da se svi zajedno divimo lijepom danu, bistrom nam moru i ‘ko to može platit’ momentu, toj krhkoj platformi na kojoj Hrvatska živi već godinama.
Dobro, ni gostovanje Marije Selak u »Nedjeljom u 2« nije do kraja razriješen misterij, tim više što je viđamo uredno petkom u devet navečer na Trećem. Doduše, vazda je dobro u Stankovića vidjeti gošću, jer u pravilu muškarci češće u taj stolaca sjedaju, no Selak – petak, Selak – nedjelja, mrvu je preveć.
ILI I NIJE, sada kad se taj stol od emisija »Peti dan« od okruglog s početka balade, onog koji odašilje poruku da su za njim svi baš jednako važni, mudri pametni, pretvorio u polukružno nešto taman da imaš dojam kako je svima tu neugodno i pretjesno. A kad nema ugode, nema ni zdrava brbljanja. Možda se stoga Selak samo zaželjela prerije, slobode, otvorena prostora, termina samo za njeno govorenje. Da joj petkom bude lakše za stolom koji više nije okrugao.
Nego strani jezici. Štef Balog ili nije imao sreće, ili je posve krivo pretpostavljao da će svi ti slavni nogometaši na dodjeli nagrade za najboljeg nogometaša godine, govoriti engleski. Ne da nisu, nego se tu govorilo svakojako, ponajviše, čini se, na španjolskom i portugalskom. Na ekranu tako Maradona i Ronaldo, onaj stari, pravi. Njih dvojica figurom su posve su nalik onom dvojcu što je činio maskotu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj daleke 1974.
A kako se ovaj niži rastom dohvatio mikrofona, tako ga, na žalost Balogovu, nije puštao. Sve nela šala i pošalica, sve se gurkaju i smijulje velikani kako koji progovori. A puk, ovaj naš hrvatski koji još nije naučio govoriti poput premijera, bulji u sliku. Jer, od Baloga nikakve pomoći. A prevesti nema tko. Pa smo buljili, mi pred malim ekranom i oni navijači Celtica koji su s tribina londonskog teatra gledali ceremoniju i čudili se dvojcu nadanarvnih legendi, baš kao i odijelu u Juventusovog Silve.
U EMISIJI Nove TV »Dom iz snova« nemaju problem s stranim jezicima, ali se format muči sa vlastitim identitetom. Lijepo je pomagati, lijepo je potrebitima pružiti uvjete za pristojan, dostojan život. No, je li to humorno, recimo kad se na silu forsira napetost i šala između šefa građevinaca i mladog dizajnera, ili smo fokusirani na uređenje doma dok biramo ukrase, ili smo strogo humani dok činimo život ljudim boljim!? Da je jedno do ovo troje, bilo bi valjano, ovako je sve najčešće pomalo zamorno.
Nego, jezik, jezici i prošla neka vremena. Elem, na Prvom programu HRT-a dokumentarac o Trstu, o danima kada smo hrlili s onu stranu granice po kavu, lutke, traperice, auto djelove… U zagrebačkom Kinu Europa filma je igrao, ako još ne igra, pod naslovom »Trst, Jugoslavija«. Svud je naokolo igrao pod tim naslovom. Na HRT-u su međutim odlučili naslov mrvu redizajnirati, odabrati drugu verziju. Blue & black jeans! Nu! U čas nesta i Trsta i Jugoslavije, kao da ih nikada nije bilo, bivše tvorevine pogotovo. A u filmu i Trsta i Jugoslavije, kao da blue i black jeansa i nisu od presudne važnosti. Koliko bi ljudi više gledalo film da je najavljen s »Trst, Jugoslavija« a ne s jeansom!? Garant više.
