Populističko ludilo nije prevladalo, barem ne u komisiji za dodjelu Nobelove nagrade za mir – nagradu je dobila María Corina Machado iz Venezuele, i to za svoj neumoran rad na promicanju demokratskih prava za narod Venezuele i za svoju borbu za postizanje pravednog i mirnog prijelaza iz diktature u demokraciju. Simbol je borbe za demokraciju u svojoj zemlji, poznata po svojim liberalnim i prodemokratskim stavovima. Dakle, sve ono što američki predsjednik Donald Trump nije.

Komisiju koja donosi odluku čine Norvežani koji su de facto političari, dva pripadnika radničkih stranaka, dva konzervativna političara i jedan centrist, dakle komisija je uravnotežena i objektivna. Ipak, u Norveškoj postoji strah od Trumpove reakcije – čak i ugledni The Guardian piše kako se u Norveškoj boje Trumpove reakcije, pa čak i političke odmazde. Vjerojatno upravo to najbolje govori o tome je li Trump istinski kandidat za Nobela za mir. Dakle, nije.

Osoba koja može dobiti tu nagradu u prvom redu mora biti osvjedočeni demokrat. Dok Trump u američke gradove gdje su na vlasti pripadnici suparničke Demokratske stranke šalje specijalce i vojsku tvrdeći da je kriminal poprimio razmjere terorizma, uvodeći atmosferu izvanrednog stanja, sigurno je upitno može li on biti taj.

Čak i ako se zna da je Trump doista uvelike zaslužan za mirovni plan za Gazu koji bi mogao rezultirati prestankom ubijanja civila i trajnim mirom, uz uspostavu palestinske države, treba imati na umu da je i to postignuto – silom. Naime, silom Amerike i njegova autoriteta. Kontroverzna je čak i u ovom slučaju Trumpova politika koja do dogovora dolazi snagom svoje sile i prijetnji koje SAD ispod stola šalje i Hamasu i Izraelu, a jednako je kontroverzna i činjenica da je plan – uz Trumpovo posredovanje, istina – nastao u glavama nekih drugih ljudi, osvjedočenih mirotvoraca kao što je bivši britanski premijer Tony Blair. Naravno, američki predsjednik stavio je sebe na čelo »Odbora za mir« – to odgovara realnoj snazi Amerike, budimo iskreni, ali ne i činjenici da su u ovome posredovali i plan osmislili neki drugi ljudi.

Stoga je jasno da će Donald Trump, bude li ikad dobitnik Nobela za mir, ipak na tu nagradu još morati malo pričekati. Naravno, ako se sporazum za Gazu održi, to bi označilo veliki korak prema okončanju sukoba, bila bi to i velika diplomatska pobjeda za Trumpa, koji je predstavio plan od 20 točaka. Doista, ako se taj mirovni plan ostvari, bilo bi to rješenje doslovce tisućljetne krize na Bliskom istoku, i to bi zaista bio povijesni dogovor. No, prerano je za radovanje.

A pred Trumpom je i još jedan važan zadatak, a to je okončanje rata u Ukrajini. Ako ostane sveden na istu ravan s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kao što je tijekom zadnjih mjeseci znao biti, ništa od toga. Sad opet svijet mora računati samo na jednu silu – to je sila Trumpova ega koji se smatra isprovociranim činjenicom da Putin odbija sjesti za stol s njim i Volodimirom Zelenskim. Kad je bio u kampanji za drugi mandat na čelu SAD-a prošle godine, Trump je obećavao da će rat u Ukrajini »riješiti u 24 sata« – u tom slučaju stvarno bi zaslužio Nobel, pogotovo ako bi to bio pravedan mir, no život je malo kompliciraniji, a Putin čak i znatno veći diktator od njega. Zato danas mira još nema, a Trump se vratio na postavke jačanja NATO-a nasuprot Rusiji. Svakako, to je bolja opcija nego da se dva autokrata ujedine protiv ostatka svijeta, ali mira u Ukrajini još nema. Razlog više za to da se netko u Norveškoj ipak odlučio nagraditi osobu iz Venezuele umjesto kontroverznog američkog predsjednika.

Ako bude osoba iza koje će ostati mir na Bliskom istoku, mir u Ukrajini i cjelovita Europska unija, Donald Trump možda će doista biti zaslužni kandidat za Nobela za mir. No, ako u tome uspije, ionako će biti zapisan u povijesnim udžbenicima.

Ali, ako se okrene savezima s diktatorima, tada će netko drugi biti nobelovac, možda onaj koji Ameriku oslobodi Trumpa, kao što je Maria Corina Machado oslobodila Venezuelu iz diktature.