Sve se zakotrljalo kako se zakotrljalo od famoznog koncerta na Hipodromu na ovamo. Svi su u kamere izgovorili ono što im uloga nalaže da izgovore, od pjesnički nezainteresiranog predsjednika, preko vazda pretjerano osjetljivog premijera, do djelića bivših branitelja koji bi branili sve što s nepoćudnom im kulturom ima veze i ministra turizma koji je svijetu i oporbi pod nos stavio matematiku koja kaže da je pola milijuna uvijek više od 50 pa su valjda oni kojih je više vazda u pravu. Ministrica kulture je pokušala braniti kulturu kao takvu, slobodu kao takvu taman da se javi bezidejni i sve naporniji Most koji u žaru želje da zajaše makar malo na populističkom valu evo traži njenu smjenu. Sva je voda, dakle, ušla u svoja stara korita, taman da od svega u pameti ostanu tek preporuke što su ih sročili u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika.

Jest, pisalo se, jest nije od jučer, jest i korigirao se ponešto izvorni tekst preporuka, jest da je i čelnik HDLU-a pokušao nevješto kroz tisak opravdati napisano, ali kako zaboraviti recimo ovo, pogotovo kad si likovni umjetnik, ili bilo kakav umjetnik, ili jednostavno kreativac neki: »U slučaju da se umjetničko djelo realizira u okruženju u kojem bi zbog teme ili sadržaja moglo izazvati društvene/svjetonazorske prijepore ili konflikt provjeriti s organizatorima jesu li različite društvene skupine, kod kojih je mogući prijepor, prethodno senzibilizirane za realizaciju umjetničkog djela.« Ispeglani tekst ‘zaboravlja’ društvene i svjetonazorske skupine, ali ništa to bitno ne mijenja na stvari. Sva je taman tako da dobri Ivan priupita porukom: »Ne znam jesi li priklonio pozornosti preporuke HDLU-a o održavanju umjetnosti na javnim prostorima i prethodnom senzibiliziranju javnosti. Da je Tom Gotovac živ i da sad kao onomad prošeće gol Zagrebom, bi li javnost bila senzibilizirana za to? Ili bi mora dokazivat’ da mu je penis ultimativno hrvatski!?«

E da, penis na zagrebačkom asfaltu, ili hrvatski penis na zagrebačkom asfaltu. Pa ti senzibiliziraj javnost. No, maknemo li gorku šalu na stranu ne ostaje ništa drugo nego pokušati javnosti ići niz dlaku, sudeć’ po preporukama. Lako je reć… Lako je kad si recimo kineski lider pa tako velik ne da radiš performans u ime senzibilizirane vlastite javnosti već golom silom uredno senzibiliziraš kompletnu svjetsku javnost. Milijun vojnika uigranih k’o jedan, naoružanje od kojeg normalnog čovjeka nema što drugo nego jeza proći, a u svečanoj loži bratija od koje se ledi krv u žilama. Onaj siroti Trump na tren se učini k’o lutak bezopasan, a onda se sjetiš da i taj ima na radnom stolu crveno dugme kojim može do vraga poslati sve. Nikad se češće nije spominjalo svjetsko ratovanje i nikad se više nije pričalo o naoružanju, a javnost, što kineska što svjetska senzibilizirana skroz. Problem je, očito misle u HDLU-u, domaće naravi. Pokušajmo stoga izvesti priču a da senzibiliteti svih budu netaknuti, i ljudi i donekle životinja.

U maloj vali ovo je ljeto ježinaca bilo više nego ikada ranije. Dobro, vjerojatno ih je nekad jako ranije bilo koliko i ovo ljeto, ali to pamte samo oni stariji i dobra pamćenja. Ježinaca je ove godine bilo toliko da su domaćini muku mučili s tim kako da tih vjesnika čista mora bude, a opet da ih baš ne bude tamo gdje njihovi gosti u more ulaze. Ima navodno neka kemija koja se u more baci pa da se ježinci razbježe, ali ekološka neka svijest je ipak učinila svoje pa se kemije nitko i nije hvatao. Ima i varijanta da se jež jednostavno dohvati, pa baci van na suho da mu bodlje odrvene i da svisne sam od sebe, samo takav jež prije ili poslije zavonja po truleži. Stoga se u boljim kućama odredio onaj koji će se jutrom prvi ustati, otići u more, pokupiti ježince pa ih baciti koji metar dalje, da nisu na putu gostima barem do sutra kada će ih dežurko pokupiti opet. Ta je odluka, priznati valja, bila podsvjesne naravi. Tim je draže bilo vidjeti kako je odluka bila itekako ispravna s obzirom na to da nam je ježinac, evo pišu novine, nikad više ugrožen koliko god da je moru čistom i njegovim organizmima koristan. Ugrožen je k’o nekad trp, morski krastavac, biće kojeg nikada čovjek nije razumio kako valja, taman da jedva dočeka čeljad saznanja da ga Japanci vole jesti, pa da ga gotovo istrijebimo izlovom za izvoz. Na sreću, vratio se trp, vratio se ježinac, svi se kući eto vraćaju prije nego mladost koja je otperjala u inozemstvo, i sad je na nama da sačuvamo i ježinca, i trpa, i onu mladost ako se ikada vrati. Sada je na nama da ne radimo s krastavcima i ježincima ono što smo na otoku Unije uradili s kozama.

Redatelj Tonći Gaćina snimio je dokumentarni film »Koze«. U filmu bukvalno prati sve od mirnog života napuštenih koza, do njihova odstrela. Na Unijama se dogodio problem 80-ih jer su koze ostale ‘ničije’ nakon propalih planova institucionalnog stočarstva. Propale investicije kozama su dale punu slobodu, onakvu kakvu ljudi valjda nikada više neće imati sve da se i preporukama kojekakvim koriste. Samo, tako slobodne i poludivlje mještanima su koze donosile samo niz problema. U konačnici, problem s kozama riješen je odstrelom nesretne živine. Za bolje rješenje, za humanije rješenje, društvo eto ne zna. Film je već bio na prestižnim svjetskim festivalima, bit će njega i u našim kinima, a dok se to ne dogodi, redatelj Gaćina u Jutarnjem listu veli kako bi volio da publika nakon gledanja filma promisli kritički o životu i sustavu u kojem živimo. »Želim da se publika zapita o mehanizmima koje je naše društvo osmislilo za rješavanje problema. Želim i da promisle o ispravnosti tih rješenja. A kako je ovaj film dijelom i alegorija, želim da se zapitaju: što možemo ili moramo napraviti kada na nas krenu neki ljudi s puškama – zato što im smetamo, zato što živimo svoj život, zato što smo drugačiji, zato što preispitujemo njihovo licemjerje ili samo zato što imamo svoje mišljenje o njima?«, veli Gaćina. Uvjeren je on kako mora postojati bolji način i kako bi se morali za to boriti.

Inače, kažu podaci da je u Kraljevini Jugoslaviji koza bilo oko 3 milijuna. Nakon rata su one nove vlasti zabranile njihov uzgoj. Ali, ne lezi vraže, sanska koza bila je bijela poput ovce pa su je ljudi imali za po doma. Rezali su joj rogove i ubacivali ih u stado ovaca da ih nitko ne primijeti. I bilo ih je toliko da se i u nekim našim krajevima za Prvog maja nije okretalo janje nego koze. Početkom 70-ih je zabrana uzgoja ukinuta, ali nitko više i nije imao stada. Imala se koza za po doma, za mlijeko i sir i nikad više nisu dosegle brojku veću od 400 tisuća.

Sve se, dakle, zakotrljalo kako se zakotrljalo, baš uvijek to tako bude. Zakotrljalo se taman tako da je u Šibeniku otvoren festival Fališ i to bez ikakvih »benkovačkih« nasrtaja sa strane. Na otvaranju se na tvrđavi Barone ukazao velik dio onog boljeg Šibenika i ove zajednice kako bi makar tiho prosvjedovali protiv najave zabraniteljskih prosvjeda. Ipak, bi to i mrvu tužno, jer svi ti ljudi, okruženi zidinama tvrđave Barone, a onda i policijom koja je sve osiguravala, djelovali su ipak kao da su u nekoj vrsti uzništva. Jesmo li to svi ovako nesenzibilizirani gurnuti među zidove kakve tvrđave? Jesmo li tamo zbog kineske sile, ili domaćih preporuka, ili zbog matematike ministra turizma? I što bi na sve rekao Tom Gotovac da je samo prije šetnje Ilicom, te ‘81., morao puk pitati za mišljenje je li njegov torzo oku ugodan ili je posve negledljiv i protudržavan, pitati pa ga senzibilizirati!?